Admir Lisica je magistar historije, istraživač u oblasti regionalnih političkih odnosa, međunarodnih politika i dijaspornih zajednica. Autor je dvije knjige, nekoliko naučnih radova, ali i desetina analiza i članaka u bosanskim i regionalnim medijima. Učesnik je različitih regionalnih međunardnih konferencija i skupova, a kao predavač održao je veliki broj predavanja u Bosni i Hercegovini, regionu i dijaspori.
CIVIL: Prema Vašem mišljenju, koji su ciljevi ruske agresije na Ukrajinu?
Lisica: Ruska agresija na Ukrajinu planirana dugo, o čemu svjedoči kontinuirano gomilanje ruske vojske na granici Ukrajine. Obavještajne službe zapadnih zemalja upozoravale su na agresiju, čak je predviđen i dan agresije, što dovoljno govori da ruska agresija nije započela slučajno. Svakako ona ne predstavlja “specijalnu operaciju” već atak na susjednu nezavisnu državu, baš kao što smo to prije trideset godina mogli vidjeti u Bosni i Hercegovini na kojoj je izvršena agresija od strane Srbije i Crne Gore. Cilj Rusije jeste ovladati što većim dijelom Ukrajine, ali prvenstveno se njihov interes ogleda u povezivanju Krima sa samoproglašenim proruskim državama Donjeckom i Luganjskom. Ovu konstataciju potvrđuje i brutalan napad na lučki grad Mariopulj, izuzetno bitnu stratešku tačku u kontekstu realiziranja pomenute ideje. Naravno, izuzetno bitna po ruske interese jeste i Odesa, grad koji se nalazi u neposrednoj blizini još jedne proruske paradržave Transnistrije. Ukoliko bi Odesa pala u ruke ruske vojske, od Moldavije do Rusije bi bio povezan jedan veliki prostor kojim bi se direktno indiretno upravljalo iz Moskve. Također. treba imati u vidu da Odesa i Mariopulj primorski gradovi, te ne treba dodatno pojašnjavati njihov značaj, a kada tome dodamo da je regija Donjeck izuzetno bogata rudama, onda tu imamo i ekonomski motiv Putina za brutalnu rusku agresiju. Naravno, u prvim danima cilj je bio zauzeti Kijev i instalirali prorusku vladu, čak se spominjao i eventualni povratak svrgnutog proruski opredjeljenog Viktora Janukoviča, što je spriječeno veoma dobrom reakcijom ukrajinske vojske. Sigurno je da Rusija nije očekivala ovakav otpor, te da je Ukrajinu smatrala dosta slabijim protivnikom, što se ispostavilo pogrešnim.
CIVIL: Kako agresija Rusije na Ukrajinu utiče na odnose u EU, kako na odnose EU sa SAD i Velikom Britanijom?
Lisica: Unutar Evropske unije možemo primijetiti jednu vrstu jedinstva prema Ukrajinskom pitanju, što nije bio često viđen slučaj u prošlosti. Evropska unija, na iznenađenje Rusije, veoma jedinstveno je istupila, te dokazala da ova zajednica ipak ima potrebnu zrelost u ključnim trenucima. Vidjeli smo da Velika Britanija i SAD također pomažu Ukrajinu, posebno naoružanjem, koje je nužno u ovim trenucima za odbranu Ukrajine. Neke države poput Njemačke, ipak su u određenoj mjeri pomogli Ukrajinu, u šta se na početku u određenim krugovima sumnjalo. Činjenica jeste da su Velika Britanija, SAD, zemlje Evropske unije, ali i države zapadnog Balkana, izuzev Srbije, od početka pokazale jasno određenje prema ruskoj agresiji. Ovakav epilog može nas radovati jer Zapad u prošlosti nije djelovao ovako odlučno, što je posebno vidljivom na primjeru agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ruska agresija je na neki način omekšala i neke od prepoznatljivih Putinovih prijatelja u Evropi. U prvom redu mađarskog premijera Viktora Orbana i češkog predsjednika Miloša Zemana. Postoji sumnja da određeni lideri i nisu tako iskreni u podršci Ukrajini, primjerice u Mađarskoj mediji bliski Orbanu ponekad ne djeluju ujednačeno s Orbanovim stavovima, koji se prije samo par mjeseci hvalio kako je Putin jedan od lidera koji je najčešće posjećivao Mađarsku. Ne treba zaboraviti ni različite poslovne veze između Mađarske i Rusije, tako da bit će interesantno pratiti cjelokupan razvoj događaja na evropskoj političkoj sceni ukoliko ruska agresije potraje i u narednim mjesecima.
CIVIL: Jesu li sankcije koje Zapad uvodi Rusiji dovoljne da promene kurs politike Vladimira Putina?
