Piše: Jasmin Mujanović
Dok Ukrajinci nastavljaju potiskivati ruske okupacione snage po dijelovima sjeveroistoka Ukrajine, pojavljuje se neprekinuti niz dokaza o velikim ruskim zvjerstvima nad lokalnim stanovništvom. Masakr u Buči, sjeverozapadno od glavnog grada Kijeva, najjasniji je pokazatelj da Rusija čini sistematske zločine nad civilnim stanovništvom Ukrajine.
Zapravo, s obzirom na istrebljivačku retoriku koja i dalje izvire iz Kremlja i ruskih državnih medija o ukrajinskom narodu i njegovoj državi, Rusija je možda u procesu počinjenja genocida u Ukrajini.
Iako je moguće osvrnuti se na prethodne epizode moskovske politike u Ukrajini koje su pokazivale genocidnu namjeru, prije svega Holodomor iz 1932-33., nedvojbeno, genocid u Bosni 1992-95 nudi najpoučniji prikaz prirode ruskog programa u Ukrajini, i njegovu vjerovatnu evoluciju.
Izgradnja nacije kroz genocid
Razlozi za ovo poređenje su dvostruki. Prvi se odnosi na strukturalne sličnosti između sadašnjeg režima u Rusiji i tadašnjeg režima u Srbiji koji je izvršio genocid nad narodom Bosne i Hercegovine i njenom većinskom bošnjačkom zajednicom.
I režim Slobodana Miloševića i Vladimira Putina spojili su različite ideološke motive iz imperijalnog/monarhističkog i komunističkog perioda svojih zemalja, i kombinirali ih sa mesijanskim, nacionalističkim žarom koji je nastojao da "ujedini" svoje države sa teritorijama u susjednim državama. Proces ujedinjenja (tj. okupacije), u oba slučaja, bio je olakšan stvaranjem lažnih republika u ovim državama, koje su služile kao osnova za njihove vojne kampanje.
U slučaju Bosne, to je bila samoproglašena Republika Srpska (RS) i njen sestrinski režim u okupiranoj Hrvatskoj, Republika Srpska Krajina (RSK). Štaviše, u svakom slučaju, Putin i Milošević su lažno tvrdili (bar u početku) da nemaju direktnu umiješanost u "unutrašnje" sukobe stvorene u ovim državama uspostavljanjem ovih samoproglašenih republika. Oni su to učinili uprkos tome što su takođe potvrdili političko i vojno "starateljstvo" nad ruskom i srpskom zajednicom u Ukrajini, odnosno BiH.
Drugi razlog za poređenje je u praktičnim posljedicama političkog i ideološkog programa koji su usvojili Milošević i Putin.
Rusko raspoređivanje
Proces realizacije RS-a kao zasebnog političkog režima unutar BiH, kao i uspostavljanje takozvane „Donjecke Narodne Republike“ (DPR) i „Luganske Narodne Republike“ (LPR) (kao i ruskog okupacionog režima na Krimu) mogao se postići samo kroz sistematske zločine nad velikim dijelom lokalnog stanovništva.
U BiH je stvaranje RS uključivalo masovno protjerivanje, zatvaranje, mučenje i istrebljenje nesrba u velikim dijelovima sjevera i istoka zemlje. Dok je genocid u Srebrenici najzloglasnije ubistvo rata, identični pogromi dogodili su se u Prijedoru, Bijeljini, Foči, Višegradu, Zvorniku i desetinama drugih općina širom zemlje. Sveukupnost ovih događaja je razlog zašto ga naučnici sve više nazivaju bosanskim genocidom, a ne “samo” genocidom u Srebrenici.
Slična protjerivanja i teror uslijedili su u početnom periodu nakon stvaranja DPR/LPR i aneksije Krima 2014. Ali najšokantnije scene organiziranog nasilja nad lokalnim civilnim stanovništvom dogodile su se u najnovijoj fazi ruske agresije u Ukrajini. I to ima smisla. Kako je Rusija nastojala proširiti i produbiti svoju okupaciju zemlje, morala se boriti sa ogromnim razmjerom ukrajinske opozicije, uključujući i lokalne etničke Ruse.
Štaviše, Ukrajinci su dobro shvatili zlokobnu retoriku koja je proteklih mjeseci izbijala iz Kremlja. Oni znaju da bi, čak i kada bi se mirno predali osvajačima, vjerovatno ipak bili "očišćeni", kao što su spoznali Bošnjaci BiH. Rusko raspoređivanje mobilnih krematorijuma velikih razmjera u Ukrajini jasno govori o pravom značenju Putinovog "mira".
Ako poređenje genocida u BiH vrijedi, koji su mogući sljedeći koraci Rusije u Ukrajini? Za početak, trebali bismo očekivati da ćemo otkriti još mjesta zločina poput Buče dok ukrajinske snage oslobađaju veće dijelove zemlje.
