Projekat od kojeg su odustali i njegovi osnivači na prekretnici između građanske ideje i političke realnosti.
Piše: Maja Radević
U proljeće ove godine navršilo se 18 godina od osnivanja Naše stranke, jednog od najambicioznijih političkih projekata u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini koji je nastao iz potrebe da se građanima ponudi alternativa dominaciji nacionalnih stranaka i politici zasnovanoj prvenstveno na etničkim podjelama. U isto vrijeme dok općinski odbori Naše stranke ovih dana skromno obilježavaju “punoljetstvo”, njen osnivač, oskarovac Danis Tanović, žestoko je kritikovao koaliciju tzv. Trojke – a time i vlastito političko čedo – zbog, kako je naveo, sistemskog uništavanja i potpunog zanemarivanja kulture i umjetnosti.
„Mi smo se stvarno nadali da će SDP, NiP i Naša stranka nekako imati osjećaj, da su to ljudi koji shvataju potrebu i važnost kulture. Ja sam mislio da će porasti budžeti za kulturu, da će se raditi predstave, snimati filmovi, pisati knjige… Da će svega biti više. Ja ne znam jesu li oni uopšte normalni? Ne znam hoće li im i rođena tetka glasati za njih na sljedećim izborima“, rekao je Tanović.
Prvi intervju u kojem je otkrio da planira osnovati političku stranku Danis Tanović dao je za list “Oslobođenje” autorici ovog teksta u februaru 2008. godine. Bilo je to nekoliko mjeseci nakon što se sa porodicom vratio da živi u Sarajevo, gdje ga je, kako je tada priznao, nakon godina provedenih u inostranstvu dočekao svojevrstan društveni, kulturološki i politički šok.
„Vidite, ja ne mogu da prihvatim da u vrtićima dijele mališane po religijskoj pripadnosti njihovih roditelja radi uvođenja vjeronauka, da u Sarajevu i djeca za operaciju krajnika čekaju po pet mjeseci, da i dvanaest godina nakon rata kapiju glavnog grada predstavlja nedovršena cesta u Blažuju, široka četiri metra, da se za milione poštenih ljudi koji teško žive od svog rada govori da se “nisu snašli”, da je broj samoubistava daleko nadmašio broj kišnih dana u godini, da ljudi nude svoje bubrege na prodaju da bi prehranili porodicu, da sve više penzionera preživljava zahvaljujući narodnim kuhinjama i pažljivom prebiranju kontejnera, da policajci bježe sa mjesta zločina…
U ovakvoj situaciji imam dva izbora: ili fino s porodicom spakovati kofere i nostalgiju liječiti povremenim dolascima ovamo, ili pokušati nešto promijeniti. To svakako znači i promijeniti vlast, ali je nešto drugo još važnije: promijeniti masovno uvjerenje da se ne može ništa učiniti, da smo osuđeni na ovakav, iako građani Bosne i Hercegovine zaslužuju i mogu imati puno bolji život“, govorio je tada osnivač Naše stranke.
Najava pokretanja novog liberalnog, građanskog političkog projekta odjeknula je ne samo u BiH, već i u cijelom regionu, ne samo zato što se ne dešava baš često da poznati filmski reditelj odluči osnovati stranku, nego i zbog činjenice da je u to vrijeme dobar dio glasača SDP-a, na koje je primarno ciljala Naša stranka za formiranje izborne baze, već bio duboko razočaran zbog brojnih korupcijskih afera i “aferima” istaknutih SDP-ovih kadrova čija se borba za opće dobro pretvorila u borbu za lične interese i bogaćenje preko leđa građana. Međutim, iako su imali ključnu ulogu u osnivanju NS, Danis Tanović i njegov prijatelj, također cijenjeni režiser Dino Mustafić, nikada nisu dublje “zagazili” u politički angažman i veoma brzo su prepustili vođenje stranke drugim ljudima, posvetivši se onome što najbolje znaju – filmskoj, odnosno pozorišnoj umjetnosti. Zanimljivo je da je upravo takav ishod još i prije zvaničnog osnivanja stranke na neki način prognozirao njihov profesor i nekadašnji mentor sa Akademije scenskih umjetnosti Haris Pašović, koji je upozorio da za izgradnju zdrave političke snage koja će imati kapacitet da se suprotstavi postojećim strankama ipak treba nešto više od pukog detektovanja problema u društvu.
“Politička odgovornost je vrlo ozbiljna stvar i zahtjeva upućivanje u probleme, ne samo ove koje Danis iznosi, na koje je on naišao zato što djecu ne može da upiše u obdanište ili ne može da lako izađe iz Sarajeva autom. To je problem, ali neće taj problem riješiti politička stranka”, govorio je Pašović.
U narednim mjesecima i godinama ispostavilo se da su brojni ključni ljudi Naše stranke, poput svojih osnivača, (pre)brzo odustajali od ovog projekta. Već tada su postojale dvije struje: osnivačka, intelektualno-aktivistička grupa okupljena oko Tanovića, Mustafića, Tarika Haverića i drugih, i političko-organizacijska grupa koja je na terenu pokušavala izgraditi stranačku infrastrukturu. Taj odnos će postati važan nakon prvog ozbiljnog testa na Općim izborima 2010. godine kada zbog lošeg izbornog rezultata dolazi do prve ozbiljne krize u rukovodstvu, a Bojan Bajić podnosi ostavku na mjesto predsjednika stranke. Na stranačkom kongresu 2011. za predsjednika NS je izabran Dennis Gratz. U narednom periodu Gratz, Peđa Kojović i Sabina Ćudić postaju najprepoznatljivija lica stranke, dok se osnivači poput Danisa Tanovića i Dine Mustafića sve manje pojavljuju u svakodnevnom stranačkom radu, premda ostaju povezani sa strankom i njenim idejama.
Iako je Naša stranka u kasnijim izbornim ciklusima uspjela napraviti solidne rezultate i pridobiti glasačko tijelo mahom u većim gradovima u Federaciji, opći je utisak da u realizaciji svojih primarnih ciljeva – razvoju politike koja nije zasnovana na nacionalnoj pripadnosti, borbi protiv korupcije i klijentelizma i jačanju građanske države – za skoro dvije decenije postojanja ipak nisu daleko odmakli. Kritičari im najčešće zamjeraju svojevrsni elitizam i fokus na politiku “od Marindvora do Baščaršije”. Tokom godina stranka je ostala dominantno vezana za urbane sredine i obrazovaniji dio biračkog tijela, dok nikada nije uspjela izgraditi ozbiljniju političku infrastrukturu u manjim sredinama, niti značajnije proširiti uticaj izvan nekoliko većih gradova. Sadašnja predsjednica Sabina Ćudić sa najbližim saradnicima posljednjih mjeseci aktivno pokušava promijeniti takvu sliku posjetama manjim mjestima i povratnicima širom BiH, nastojeći poslati poruku da NS nije politički projekat ograničen na uzak krug urbanih glasača, nego da mora pronaći način da dopre i do ljudi čiji su svakodnevni problemi često potpuno drugačiji od tema koje dominiraju u Sarajevu.
Ulazak u koaliciju sa NiP-om i SDP-om dodatno je produbio nepovjerenje dijela građana u Našu stranku. Za mnoge njene dugogodišnje birače partnerstvo sa političkim subjektima koje su ranije otvoreno kritikovali je doživljeno kao svojevrsno odustajanje od izvornih principa zarad političkog pragmatizma. Posebno se to odnosi na saradnju sa SDP-om, od kojeg se Naša stranka svojevremeno pokušavala razlikovati upravo insistiranjem na drugačijoj političkoj kulturi i višim standardima političke odgovornosti. S druge strane, bilo bi nepošteno zanemariti činjenicu da je Naša stranka do sada uglavnom uspjela sačuvati reputaciju političke organizacije čiji najistaknutiji kadrovi nisu bili povezivani s velikim korupcijskim aferama koje bi ozbiljno kompromitovale samu stranku. To ne znači da nije bilo političkih grešaka, kadrovskih promašaja ili spornih odluka, ali u poređenju sa većinom relevantnih političkih aktera u Bosni i Hercegovini, uključujući i njene današnje koalicione partnere, NS nije nosila teret afera koje su rezultirale dugotrajnim političkim posljedicama ili ozbiljno narušile javni kredibilitet stranke.
Uoči oktobarskih Općih izbora, Naša stranka nalazi se vjerovatno na najvećoj prekretnici od svog osnivanja i ponovo se suočava sa istim pitanjem koje je Danis Tanović postavio davne 2008. godine: može li u Bosni i Hercegovini opstati politika koja nije zasnovana na nacionalnim podjelama, strahu i mrežama političkih interesa? Na to pitanje ni danas ne postoji konačan odgovor, ali činjenica da je Naša stranka preživjela odlazak gotovo kompletne osnivačke generacije, nekoliko teških izbornih ciklusa i brojne političke promjene govori da prostor za takvu ideju i dalje postoji. Ono što će birači procjenjivati 2026. godine neće biti samo učinak jedne stranke, nego i sudbina koncepta na kojem je ona nastala. Ako Naša stranka uspije dokazati da građanska politika može biti i principijelna i efikasna “na terenu”, mogla bi otvoriti novo poglavlje svog razvoja. Ako ne uspije, njena punoljetnost mogla bi označiti i početak dugotrajnog, mučnog preispitivanja vlastite svrhe i mjesta na političkoj sceni Bosne i Hercegovine.
