Kiseljak i Stolac razotkrivaju isti problem: HDZ gazi Bošnjake!

Dva događaja u razmaku od svega nekoliko dana, u dvije različite lokalne zajednice kojima godinama upravlja HDZ BiH, otvorila su gotovo identična pitanja: koliko stvarne vlasti imaju Bošnjaci u sredinama u kojima predstavljaju značajan dio stanovništva, ko odlučuje o zapošljavanju i raspodjeli javnih funkcija te jesu li predsjedavajući općinskih i gradskih vijeća iz reda bošnjačkog naroda samo formalno uključeni u upravljanje lokalnim zajednicama.

U Kiseljaku je predsjedavajući Općinskog vijeća Elvedin Mušanović odlučio javno progovoriti o odnosu načelnika Mladena Mišurića-Ramljaka prema njemu, drugim vijećnicima i bošnjačkom stanovništvu. U Stocu je predsjedavajući Gradskog vijeća Edim Šator otišao korak dalje i podnio neopozivu ostavku, uz obrazloženje da ne želi davati legitimitet načinu upravljanja u kojem predstavničko tijelo nema stvarnog utjecaja na donošenje odluka.

Mušanović i Šator pripadaju različitim političkim strankama i djeluju u različitim političkim okolnostima, ali njihove javne poruke ukazuju na zajednički problem: formalna zastupljenost Bošnjaka u rukovodstvu lokalnih predstavničkih tijela ne znači nužno i njihovo ravnopravno učešće u odlučivanju.

Povod za Mušanovićevu reakciju bila je sjednica Općinskog vijeća Kiseljak na kojoj se raspravljalo o kriterijima za postavljanje zastava. Rasprava o pitanju koje bi trebalo biti uređeno jasnim pravilima prerasla je, prema njegovim tvrdnjama, u otvoreni sukob s načelnikom.

Mušanović je optužio Mišurića-Ramljaka da je galamio, prekidao vijećnike i omalovažavao predsjedavajućeg. Posebno je izdvojio načelnikovu navodnu uvredu, kada ga je nazvao „blesanom“, kao i poruku da je on samo formalnopravno predsjedavajući Općinskog vijeća.

Upravo ta tvrdnja predstavlja jednu od ključnih tačaka cijelog slučaja. Ako načelnik predsjedavajućeg predstavničkog tijela smatra samo formalnim nosiocem funkcije, otvara se pitanje stvarnog odnosa izvršne i predstavničke vlasti, ali i poštovanja institucije koju je izabralo Općinsko vijeće.

Mušanović je iznio i ozbiljne optužbe koje se odnose na vjersku ravnopravnost. Prema njegovim riječima, načelnik je odbio razgovarati s jednim od vijećnika, obrazlažući takav odnos njegovim objavama na društvenim mrežama koje je protumačio kao pozivanje na prelazak na islam.

Predsjedavajući je takvo ponašanje ocijenio porukom vjerske isključivosti i zatražio objavljivanje kompletnog snimka sjednice kako bi javnost mogla utvrditi šta se zaista događalo.

Spor oko zastava dodatno je otvorio pitanje postupanja policije i raspodjele nadležnosti. Mušanović tvrdi da je predloženim kriterijima bilo predviđeno da mišljenje o javnoj sigurnosti daje Policijska stanica Kiseljak, na čijem je čelu Bošnjak, dok je načelnik insistirao na uključivanju Policijske uprave kojom rukovodi Hrvat.

Mušanović je problematizirao i različit odnos prema javnim proslavama sportskih uspjeha reprezentacija Hrvatske i Bosne i Hercegovine, izražavajući bojazan da bi pravila o zastavama mogla postati sredstvo ograničavanja okupljanja mladih koji slave uspjehe reprezentacije BiH.

Ipak, najteži dio njegovog javnog istupa ne odnosi se na ponašanje načelnika tokom jedne sjednice, nego na dugogodišnju kadrovsku politiku općinske administracije.

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, Bošnjaci su činili 40,46 posto stanovništva Kiseljaka, a Hrvati 51,93 posto. Popis iz 2013. godine pokazao je da je udio Bošnjaka smanjen na 37,82 posto, dok je udio Hrvata porastao na 57,06 posto.

Mušanović upozorava da su Bošnjaci, uprkos tako značajnom udjelu u stanovništvu, gotovo potpuno potisnuti s rukovodećih pozicija u općinskoj administraciji.

Nakon poslijeratnog objedinjavanja administracija u Kiseljaku i Bilalovcu, Bošnjaci su, prema njegovim navodima, rukovodili službama katastra, općih poslova i civilne zaštite. Danas je, tvrdi, među rukovodiocima ostao samo jedan Bošnjak, i to na čelu civilne zaštite.

Prema podacima koje je Mušanović iznio, među 11 rukovodećih i inspekcijskih pozicija samo jednu zauzima Bošnjak. To je približno devet posto, višestruko manje od udjela Bošnjaka u stanovništvu općine.

Ovi navodi posebno su važni zbog ustavnih i zakonskih odredbi o proporcionalnoj zastupljenosti konstitutivnih naroda i Ostalih u organima vlasti, pri čemu se kao relevantna osnova koristi popis stanovništva iz 1991. godine.

Takva razlika između demografske strukture i raspodjele rukovodećih funkcija zahtijeva uvid u ukupnu nacionalnu strukturu zaposlenih, provedene konkurse, imenovanja i način primjene zakonskih odredbi. Sama struktura rukovodstva nije dovoljna za konačan pravni zaključak o diskriminaciji, ali predstavlja ozbiljan razlog za institucionalno preispitivanje kadrovske politike.

Dok Mušanović pokušava otvoriti raspravu unutar institucija Kiseljaka, Edim Šator je u Stocu zaključio da nastavak njegovog predsjedavanja Gradskim vijećem više nema političkog smisla.

Šator je za predsjedavajućeg izabran 22. novembra 2024. godine, kada je, nakon osam godina, predstavnik bošnjačkog naroda ponovo došao na čelo Gradskog vijeća Stolac.

Njegov izbor tada je imao i šire političko značenje. Kao član SDP-a, Šator je dobio podršku svih 17 vijećnika, uključujući vijećnike HDZ-a BiH. Prethodno kandidat SDA Esad Omanić nije dobio potrebnu većinu, što je izazvalo optužbe o političkom približavanju SDP-a i HDZ-a.

Gotovo dvije godine kasnije, Šator je praktično priznao da očekivanja s kojima je prihvatio funkciju nisu ostvarena.

„Prihvatio sam je vjerujući da se konstruktivnim dijalogom i dogovorom mogu prevazići brojni problemi i unaprijediti rad Gradskog vijeća. Nažalost, dvije godine iskustva pokazale su da za takav pristup ne postoji stvarna politička spremnost“, naveo je Šator.

Njegovo obrazloženje ostavke još je direktnije.

„Ostavku sam podnio jer ne želim svojim ostankom na funkciji davati legitimitet načinu rada u kojem Gradsko vijeće nema stvarni uticaj na donošenje odluka i u kojem je njegova uloga svedena na formalnost“, poručio je.

Ova izjava gotovo se podudara s onim što Mušanović tvrdi da mu je načelnik Kiseljaka rekao tokom sjednice: da je samo formalnopravno predsjedavajući.

Razlika je u tome što je u Kiseljaku takva poruka, prema Mušanovićevim navodima, došla od načelnika, dok je u Stocu sam predsjedavajući zaključio da je njegova funkcija svedena na formalnost.

U Stocu HDZ BiH sa svojim političkim partnerima raspolaže dvotrećinskom većinom u Gradskom vijeću, dok SDP i SDA zajedno imaju pet vijećnika. Takav odnos snaga omogućava većini da usvaja odluke bez podrške bošnjačkih političkih predstavnika, dok predsjedavajući nema mogućnost da samostalno mijenja politički odnos snaga.

Šator je i prije ostavke upozoravao na probleme zapošljavanja Bošnjaka u gradskoj administraciji, njihovu zastupljenost u javnim ustanovama i neriješena pitanja povratničke zajednice.

Prema navodima SDP-a Stolac, Bošnjaci čine gotovo 40 posto stanovništva grada, ali njihova zastupljenost u institucijama nije ni približno proporcionalna tom udjelu.

Među problemima koje je Šator ranije isticao nalazi se i pitanje izgradnje harema u Stocu, koje već godinama opterećuje odnose lokalnih vlasti i bošnjačke zajednice.

Njegova ostavka zato nije samo personalna promjena u rukovodstvu Gradskog vijeća. Ona predstavlja i političku ocjenu načina na koji funkcioniše lokalna vlast, ali istovremeno otvara pitanje rezultata politike dijaloga koju je SDP zagovarao nakon lokalnih izbora 2024. godine.

Posebno je značajno što kritike iz Kiseljaka i Stoca ne dolaze samo od opozicionih vijećnika koji nemaju pristup rukovodećim funkcijama. Dolaze od ljudi koji su upravo na čelu lokalnih predstavničkih tijela i koji bi, prema institucionalnoj poziciji, trebali imati neposredan uvid u donošenje odluka.

Njihovi istupi pokazuju i granice modela političkog predstavljanja u kojem se pripadnicima jednog naroda osigurava mjesto predsjedavajućeg, dok se stvarna moć odlučivanja, kadrovska politika i kontrola izvršne vlasti nalaze u rukama političke većine.

U Kiseljaku je dodatni problem to što se kritike odnose na direktan odnos načelnika prema predsjedavajućem i vijećnicima, dok je u Stocu težište na institucionalnoj nemoći predstavničkog tijela i nedostatku političke volje za saradnju.

Ni jedan ni drugi slučaj, međutim, ne može se svesti samo na međustranački sukob. Pitanja proporcionalne zastupljenosti, pristupa javnim funkcijama, ravnopravnog tretmana građana i poštovanja predstavničkih institucija tiču se ustavnog i zakonskog položaja svih stanovnika ovih lokalnih zajednica.

U oba grada HDZ BiH ima dominantan politički položaj, ali takva većina ne oslobađa lokalnu vlast obaveze da poštuje prava svih građana i zakonska pravila o radu javne uprave.

Za potpunu ocjenu iznesenih optužbi neophodni su i odgovori načelnika Kiseljaka Mladena Mišurića-Ramljaka, rukovodstva Grada Stoca te nadležnih institucija na zahtjeve za objavljivanje podataka o zapošljavanju i nacionalnoj strukturi zaposlenih.

Mušanović je odlučio ostati na funkciji i javno zahtijevati promjene. Šator je, nakon gotovo dvije godine, odlučio da ostavkom upozori na nemogućnost promjena unutar postojećeg odnosa političkih snaga.

Time su dva lokalna politička događaja, jedan u srednjoj Bosni i drugi u Hercegovini, otvorila isto pitanje koje nadilazi Kiseljak i Stolac: koliko je stvarna ravnopravnost naroda i građana ostvarena u lokalnim zajednicama u kojima postoji dugogodišnja dominacija jedne političke stranke.