Der Standard: Pad Orbána i Vučića pokazao da se desničarski autokrati mogu pobijediti

Porazi Viktora Orbána u Mađarskoj i Aleksandra Vučića u Srbiji, kao i neuspjeh desničarskih političkih snaga u Brazilu, pokazuju da je moguće zaustaviti dugogodišnju vladavinu autoritarnih lidera. Međutim, rast podrške krajnjoj desnici u Francuskoj, Njemačkoj i Austriji upozorava da politička borba između liberalne demokratije i autoritarnih pokreta još nije završena.

O tome u analizi objavljenoj 31. oktobra u austrijskom dnevniku Der Standard piše Hans Rauscher, koji razmatra rezultate izbora u nekoliko država i pokušava objasniti zašto su pojedini desničarski lideri izgubili vlast, dok drugi i dalje uživaju značajnu podršku birača.

Rauscher podsjeća da je Orbán nakon 16 godina vladavine poražen na aprilskim izborima u Mađarskoj. Stranka Tisa, koju predvodi Péter Magyar, osvojila je 53 posto glasova i dvotrećinsku parlamentarnu većinu. Takav rezultat ostvaren je uprkos izbornom sistemu koji je Orbánova vlast godinama prilagođavala vlastitim političkim interesima.

Sličan razvoj događaja autor prepoznaje u Srbiji, gdje je Studentska lista na izborima 25. oktobra osvojila apsolutnu većinu i okončala dugogodišnju dominaciju Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke.

Prema Rauscherovoj ocjeni, oba politička sistema karakterisali su koncentracija vlasti, potiskivanje opozicije, kontrola dijela medija, nacionalistička propaganda i slabljenje državnih institucija.

Ipak, upravo je dugotrajnost takve vladavine postala jedan od razloga njihovog izbornog poraza. Autor smatra da su korupcija, nepotizam i nesposobnost vlasti postali toliko izraženi da su se protiv njih počeli okretati i građani koji ranije nisu bili politički aktivni.

U Srbiji je presudan trenutak predstavljala tragedija na Željezničkoj stanici u Novom Sadu, gdje je pad nadstrešnice odnio 16 života. Nesreća i sumnje u korupciju pokrenule su masovne studentske proteste, koji su prerasli u široki društveni pokret.

Rauscher naglašava da su mladi ljudi imali odlučujuću ulogu u političkim promjenama u Mađarskoj i Srbiji, ali da su dva pokreta koristila različite organizacione modele.

U Mađarskoj je opozicija imala prepoznatljivog lidera u Péteru Magyaru, bivšem pripadniku Orbánovog političkog kruga koji se okrenuo protiv dotadašnje vlasti. U Srbiji su studenti svjesno izbjegavali stvaranje kulta pojedinačnog vođe i insistirali na kolektivnom političkom djelovanju.

Uprkos razlikama, oba pokreta uspjela su mobilizovati građane nezadovoljne političkim sistemima koji su, prema autoru, godinama pogoršavali njihov životni standard i slabili institucije.

Austrijski analitičar povlači paralelu i s Brazilom, gdje je Luiz Inácio Lula da Silva ponovo pobijedio predsjedničkog kandidata krajnje desnice. Prema njegovoj ocjeni, birači nisu zaboravili posljedice vladavine Jaira Bolsonara, što je otežalo pokušaj njegovog sina Flávija da osvoji predsjedničku funkciju.

Posebnu pažnju Rauscher posvećuje načinu na koji su opozicioni pokreti koristili društvene mreže i neposredne kontakte s građanima.

U Brazilu je važnu ulogu imao političar André Janones, koji je putem digitalnih komunikacijskih kanala mobilizovao milione Lulinih pristalica. Njegov kanal na WhatsAppu okupio je približno deset miliona pratilaca.

Slične metode koristili su studenti u Srbiji, koji su društvene mreže pretvorili u sredstvo organizovanja masovnih protesta i širenja informacija izvan medija pod utjecajem vlasti.

Péter Magyar primijenio je drugačiji, ali jednako intenzivan pristup. Obišao je stotine mađarskih sela, razgovarao s građanima o njihovim svakodnevnim problemima i održavao stalno prisustvo na terenu.

Rauscher u tom kontekstu prenosi stavove politologa Jan-Wernera Müllera, profesora na Univerzitetu Princeton, koji smatra da uspješne demokratske političke organizacije moraju ponovo uspostaviti neposredan kontakt s biračima.

Müller je tokom nedavnog nastupa u Beču ukazao na značaj razgovora s građanima, obilaska domaćinstava i prisustva na javnim prostorima. Kao primjer naveo je i politički uspjeh gradonačelnika Njujorka Zohrana Mamdanija.

Prema njegovoj ocjeni, krajnje desničarske stranke u pojedinim dijelovima Njemačke uspjele su uspostaviti snažnije veze s lokalnim stanovništvom od tradicionalnih stranaka političkog centra.

Autor upozorava da su desničarski pokreti već izgradili vlastiti komunikacijski prostor na internetu, dok liberalne i centrističke stranke tek moraju razviti djelotvoran odgovor.

Poseban problem predstavlja mogućnost povratka autoritarnih političkih snaga nakon njihovog izbornog poraza.

Rauscher podsjeća da su studentski protesti u Srbiji imali važnu ulogu i u svrgavanju Slobodana Miloševića 2000. godine. Međutim, nakon nekoliko političkih promjena, na vlast je došao Aleksandar Vučić, koji je tokom Miloševićeve vladavine bio ministar informisanja.

Zbog toga smatra da promjena vlasti sama po sebi nije dovoljna ukoliko ne bude praćena obnovom institucija i sprečavanjem ponovnog uspostavljanja autoritarnog sistema.

Za razliku od Mađarske i Srbije, izbori u Izraelu nisu doveli do jasnog poraza Benjamina Netanyahua. Njegova koalicija izgubila je parlamentarnu većinu, ali opozicija nije osigurala dovoljno podrške za preuzimanje vlasti.

Rauscher smatra da takav rezultat pokazuje koliko su duboko u dijelu izraelskog biračkog tijela ukorijenjeni krajnje desničarski i antiarapski politički stavovi.

Istovremeno, upozorava na mogućnost daljnjeg jačanja krajnje desnice u zapadnoj Evropi. Marine Le Pen mogla bi se naredne godine ponovo boriti za predsjedničku funkciju u Francuskoj, dok njemački AfD u anketama bilježi veću podršku od CDU-a. U Austriji Slobodarska stranka (FPÖ) dostiže približno 38 posto podrške.

Prema Rauscheru, tradicionalne konzervativne stranke ne mogu zaustaviti takve pokrete preuzimanjem njihovih političkih poruka.

Pozivajući se na Müllera, navodi da pokušaji kopiranja krajnje desnice zapravo doprinose legitimisanju njenih stavova, bez dokazanog izbornog uspjeha za stranke koje takvu strategiju primjenjuju.

Dodatni problem predstavlja nezadovoljstvo postojećim političkim sistemom. Istraživanja u Austriji pokazivala su da gotovo polovina građana želi neku vrstu novog političkog poretka, iako to ne mora nužno značiti podršku ukidanju demokratije.

Autor smatra da takvo raspoloženje otvara prostor političkim pokretima koji obećavaju radikalne promjene i predstavljaju postojeće demokratske institucije kao prepreku rješavanju problema.

U analizi se razmatra i položaj američkog predsjednika Donalda Trumpa, čija je popularnost, prema navedenim istraživanjima, pala na približno 30 posto.

Rauscher ocjenjuje da su rast cijena goriva, ekonomska neizvjesnost i posljedice rata protiv Irana izazvali nezadovoljstvo i među dijelom Trumpovih tradicionalnih pristalica, uključujući poljoprivrednike i vozače kamiona na američkom Srednjem zapadu.

Uoči kongresnih izbora 3. novembra, autor smatra da bi takvo nezadovoljstvo moglo značajno utjecati na rezultat Republikanske stranke.

Pozivajući se ponovo na Müllera, navodi da Trumpov raniji politički uspjeh nije nužno bio posljedica dubokih promjena u američkoj političkoj kulturi, nego i nezadovoljstva inflacijom te uvjerenja dijela birača da je njegov prvi predsjednički mandat bio ekonomski uspješan.

Rauscher na kraju izdvaja ekonomsku sigurnost kao jedan od najvažnijih faktora u političkom nadmetanju s krajnjom desnicom.

Prema njegovoj analizi, građani koji strahuju od pada životnog standarda, gubitka radnih mjesta i neizvjesne budućnosti skloniji su podršci političarima koji nude radikalna rješenja.

Zato smatra da demokratske stranke moraju pokazati sposobnost upravljanja ekonomijom, ponuditi odgovore na svakodnevne probleme i obnoviti povjerenje građana u institucije.

Njegova završna poruka svodi se na poznatu političku formulaciju da je ekonomija presudna: sposobnost vlasti da osigura ekonomsku stabilnost i ublaži strah od budućnosti može biti ključna za zaustavljanje uspona autoritarnih političkih pokreta.