ZDK odobrio 2,38 miliona KM podrške registrovanim farmama goveda
Početna/Politika/Analiza
Analiza

Kajganiću je samo bitno da su pripadnici Armije i MUP-a RBiH dostupni: Tužilaštvo broji predmete, a optuženi iz Vojske Rs bježe preko granice!

Redakcija Mostar

Sud BiH naredio je raspisivanje centralne i međunarodne potjernice za Samardžijom, nakon što se 13. jula nije pojavio na nastavku suđenja.

Milenko Samardžija je posljednji u nizu slučajeva koji bi morao natjerati pravosuđe Bosne i Hercegovine da se ozbiljno zapita kako je moguće da čovjek kojem se sudi za ratne zločine jednostavno nestane iz zemlje. Ali, glavnog tužioca Milanka Kajganića to previše ne zanima, piše Patria.

Sud BiH naredio je raspisivanje centralne i međunarodne potjernice za Samardžijom, nakon što se 13. jula nije pojavio na nastavku suđenja. Tužilaštvo BiH navodi da je prethodno preuzeo dokumentaciju iz kompanije u kojoj je radio, a potom napustio Bosnu i Hercegovinu, čime je, prema tvrdnjama tužilaštva, prekršio ranije određene mjere zabrane. Sudska policija ga potom nije pronašla na adresi prebivališta.

I tu bi priča mogla završiti jednom rečenicom, raspisana je potjernica, institucije rade svoj posao. Ali ne bi smjela.

Jer samo pet dana ranije Tužilaštvo BiH objavilo je podatke o radu na predmetima ratnih zločina koji otvaraju mnogo ozbiljnije pitanje, koliko će još desetljeća proći dok pravda stigne do svih onih koji su osumnjičeni, optuženi ili nikada nisu ni procesuirani?

Brojke su neumoljive.

U prvoj polovini 2026. godine riješeno je osam KTRZ predmeta protiv ukupno 39 lica. Podignuta je samo jedna optužnica, i to protiv šest osoba. Istovremeno, na kraju izvještajnog perioda ostalo je neriješeno 156 KTRZ predmeta protiv čak 1.985 lica.

Još 703 predmeta ostala su neriješena u kategoriji predmeta u kojima krivično djelo ili počinilac nisu dovoljno određeni, dok je u kategoriji konkretnih ratnih zločina s nepoznatim počiniocem ostalo još 222 predmeta.

To više nije samo statistika.

Iza tih 1.985 imena nalaze se porodice žrtava koje godinama čekaju odgovor. Iza svakog neriješenog predmeta nalazi se pitanje koje se ne može zatvoriti administrativnom formulacijom „neriješeno na kraju izvještajnog perioda“.

A onda dobijemo Samardžiju. Čovjeka koji je, prema optužnici, zajedno s drugim optuženima povezan s odvođenjem i ubistvom 22 civila bošnjačke nacionalnosti iz bijeljinskog naselja Bukreš u septembru 1992. godine. Sud BiH navodi da se Samardžija i Kosta Stanić terete za učešće u lišenju života civila bošnjačke nacionalnosti, kao pripadnici Specijalnog voda MUP-a Rs Sokolac.

I sada je nedostupan. Ponovo.

To je ono što bi trebalo zabrinuti pravosudni sistem, ako se tako više može i nazvati. Jer pravda već odavno ne stanuje na adresi Krljaca Jelena 88.

Jer ovo nije prvi put da optuženi za najteže zločine uspiju nestati izvan domašaja institucija Bosne i Hercegovine.

Sjetimo se Milomira Savčića. U augustu 2021. godine, nakon što mu je određen pritvor, Sudska policija ga nije pronašla na adresi. Sud BiH potom je naredio raspisivanje međunarodne potjernice. Do danas javnosti nije ponuđen odgovor koji bi na jednostavan način objasnio kako je čovjek kojem je bila izrečena zabrana napuštanja boravišta i kojem su bili oduzeti dokumenti uspio nestati izvan domašaja bh. pravosuđa.

Pet godina kasnije imamo novi slučaj. Samardžija je, prema navodima Tužilaštva, napustio BiH nakon što je preuzeo dokumentaciju iz firme u kojoj je bio zaposlen.

I opet se pitamo, gdje su bile institucije?

Kako osoba protiv koje se vodi postupak za ratne zločine može preći granicu, a da sistem reaguje tek kada se ne pojavi na ročištu?

Kako je moguće da država bude dovoljno snažna da godinama vodi postupak protiv optuženog, ali nedovoljno snažna da osigura njegovo prisustvo kada taj postupak dođe pred sud?

I ko će zbog toga odgovarati ako optuženi nikada više ne bude dostupan?

Upravo ovdje nastaje još jedan problem, mnogo dublji od Samardžijinog bijega. U Bosni i Hercegovini već godinama postoji osjećaj da pravda za ratne zločine nije jednako dostupna svima.

Pripadnici Armije RBiH i MUP-a RBiH koji su dostupni domaćim institucijama i koji su ostali u Bosni i Hercegovini nisu mogli nestati u nekoj drugoj državi i čekati da decenije prođu. Njihova imena, njihovi predmeti i njihove optužnice ostajali su unutar sistema. Većina njih je montirana u kihinji u Beogradu, a izvršioci tih procesa su tužioci Tužilaštva Bih.

S druge strane, veliki broj osumnjičenih i optuženih za ratne zločine nalazi se izvan domašaja bh. pravosuđa. I samo Tužilaštvo BiH priznaje da postoje desetine KTRZ predmeta u kojima su jedno ili više lica nedostupna.

U 84 KTRZ predmeta i dalje je nedostupno jedno ili više lica, od kojih su 39 lica oznake „A“. Ukupno je u Tužilaštvu BiH neriješeno 98 lica oznake „A“ u 37 KTRZ predmeta. Tužilaštvo navodi da je ranije na različite načine završilo postupanje prema 713 lica oznake „A“, od kojih je 337 ustupljeno drugim tužilaštvima.

To je brojka koja bi morala biti mnogo više od fusnote u izvještaju. Jer „nedostupan pravosuđu“ u predmetima ratnih zločina ne smije postati sinonim za „nedodirljiv“.

Tužilaštvo BiH u svom izvještaju navodi da je tokom 2026. godine pokušalo ubrzati rad, održani su pojedinačni sastanci s tužiocima, određeni prioritetni predmeti, uvedeni rokovi za donošenje tužilačkih odluka, a od SIPA-e je zatražena dodatna podrška najiskusnijih istražitelja. Nastavljena je i saradnja s Mehanizmom za međunarodne krivične tribunale u Hagu, posebno u predmetima u kojima su osumnjičeni i optuženi nedostupni pravosuđu BiH.

Sve je to dobro.

Ali porodice žrtava imaju pravo pitati, kada će rezultat biti važniji od aktivnosti? Da podsjetimo da se još uvijek čeka prva optužnica za opsadu Sarajeva!

Stoga konferencije, sastanci, radionice, koordinaciona tijela, operativne grupe, obuke i međunarodna saradnja jesu potrebni.

Ali nijedna konferencija neće dovesti pravdu porodici koja već tri decenije čeka da sazna ko je naredio zločin. Ni jedna konferencija neće riješiti osjećaj da se u Tužilaštvu ubrzano radi na revizionizmu u kojem se sve strane pokušavju prikazati jednakim.

Jer, najbolniji dio ove priče jeste što se u javnosti sve češće stvara slika da postoje oni koji moraju biti dostupni pravosuđu i oni za koje uvijek postoji neka rupa kroz koju mogu proći.

Sistema koji istovremeno ima 1.985 neriješenih lica u konkretnim predmetima ratnih zločina, 703 neriješena predmeta u kojima počinilac ili djelo nisu dovoljno određeni i još 222 predmeta s konkretnim zločinom, ali nepoznatim počiniocem nije sistem!

Koliko će još optuženih pobjeći prije nego što neko u ovoj državi konačno bude pozvan na odgovornost zato što im je to omogućio!

Jer ratni zločin ne zastarijeva u sjećanju žrtava. Ne bi smjela zastarjeti ni odgovornost države da pronađe počinioce.

A Bosna i Hercegovina više nema luksuz da joj međunarodna potjernica bude zamjena za pravosudni sistem.

Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.