Sve je uglavnom već rečeno. Vladajuća Trojka je kazala sve što ima da kaže. Isto važi i za opoziciju. Ostaje samo da i glasači kažu svoje. Još je 76 dana do izbora. Mora se manifestovati većinska volja, jer ne postoji drugi način da se razriješe nesporazumi o naravi vlasti koju trenutno imamo, je li dobra ili nije.
Demokratija kao nasilje
Većina glasača mora nadglasati preostale. Tako se u demokratiji utvrđuje istina o kvalitetu rada vlasti, a ne recimo naučnim metodom, niti bacanjem kocke. Iskazivanjem volje većine zajednica ujedno odlučuje o vlastitoj sudbini, upravlja sobom. I neće imati koga da krivi, osim sebe samu, ako stvari krenu u lošem smjeru.
Demokratija uz ostalo uključuje miran, nenasilan izbor i transfer vlasti. Dakle, demokratija je stanovito odricanje od nasilja. Ali ako bolje razmislimo demokratija nije apsolutno odricanje od nasilja. Iskazivanje volje većine je ujedno i upozorenje. Ako jedna opcija ima podršku većine naroda, razumno je pretpostaviti da bi, u hobsovskom, prirodnom stanju, upravo ta većina i fizički nadvladala. Stoga se njoj daje pravo da privremeno, na mandatni period, odredi ko će biti vlast, sve dok se, u glasačkom tijelu, ne formira neka nova većina.
Masovni protesti, naročito kad se pretvore u ulične nerede, najbolji su podsjetnik da je demokratija uvijek praćena nasiljem in potentia, odnosno prijetnjom nasilja. Da nije tako, da većina nije spremna braniti svim sredstvima, pa i nasilno, svoje pravo da bira vlast, postojeće vlade bi se lakše usudile da ukinu ili lažiraju izbore (i to i rade, tamo gdje su mase letargične). Ovako, živeći u strahu od protesta, svjesne da će većina, na ovaj ili onaj način, ostvariti svoju volju, vlade su spremnije prihvatiti ograničenost svog mandata, pa i smjenjivost.
Nemiri na jugu: Hrvati jednakiji od Bošnjaka
Visoki predstavnik Christian Schmidt je, u nedavnom intervjuu za jedan češki medij, kazao: “Podržao sam formiranje nove Vlade Federacije Bosne i Hercegovine na čelu sa SDP-om tako što sam zamijenio neophodnu saglasnost potpredsjednika Federacije iz SDA.”
Nažalost, novinar nije bio tako dobro upućen da upita Schmidta: a zašto nije zamijenio saglasnost potpredsjednika Federacije iz HDZ-a?
Upravo u tome je suštinski problem sa Schmidtom: sada već bivši visoki predstavnik se lako usudio da zamijeni (čitaj: poništi) saglasnost bošnjačkog potpredsjednika, koja je potrebna za formiranje vlade, a nije se usudio zamijeniti saglasnost hrvatskog potpredsjednika. Dakle, hrvatski veto je bitniji od bošnjačkog. To je značilo da, u očima visokog predstavnika, dva naroda nisu ravnopravna, odnosno da su Hrvati jednakiji od Bošnjaka.
Odgovor na pitanje zašto je to tako vidi se i u onome što je prethodilo Schmidtovoj odluci: hrvatska politika je bila agresivnija u zaštiti svojih prava. Sjetimo se da su, tačno prije četiri godine, u julu 2022, predstavnici HDZ BiH, na pregovorima u OHR-u, poručili da bi, ako ne dođe do izmjena Izbornog zakona po njihovoj volji, moglo doći do nasilja.
Kredibilitet toj prijetnji je dao Peđa Kojović iz Naše stranke koji je, kao sudionik sastanka u OHR-u i svjedok, i obavijestio javnost o njoj. Umjesto da HDZ u javnosti dokazuje da je prijetnja ozbiljna, to je učinio Kojović, duboko uznemirivši javnost.
”Ne vjerujem da je normalno da u zemlji, koja je prošla to što je prošla, da politički lideri prijete ratom. Ono što slušamo zadnja 24 sata i što smo slušali od HDZ-a da bi moglo doći do problema na jugu zemlje. Svi koji razumiju bosanski jezik znaju šta to znači. To mi je najveći šok”, kazao je Kojović (dva i po mjeseca prije nego što će ući u koaliciju sa HDZ-om).
I dok hrvatska javnost tih dana nije osudila prijetnju iz HDZ-a, probosanska javnost je osudila izjavu “prebrojali smo se” Bakira Izetbegovića, koju je dao u isto vrijeme, tačnije 26. jula 2022.
Uz ostale, Naša stranka je osudila Izetbegovića, kazavši da “koristi ratnu retoriku jer ništa drugo ne može ni ponuditi”. Reagovao je i sadašnji član Predsjedništva, a tada kandidat Trojke, Denis Bećirović, kazavši da Izetbegovićeva izjava “nanosi štetu našoj domovini”.
