Piše: Mehmed Meša Pargan
Dvadeset i devet godina poslije, mi još ne znamo ko je zarobio 682 bošnjačka civila u selima koja gravitiraju dolini rijeke Sapne.
Za skoro tri decenije još uvijek pravosuđe nije ustanovilo ko je odgovoran za zarobljavanje, deportovanje, mučenja u logoru i na kraju masovna pogubljenja (Zapravo, na kraju je bilo bacanje tijela u masovne grobnice, prekopavanje i premještanje tih grobnica, s ciljem prikrivanja. Zapravo, ni to nije bio kraj. Nakon toga je došlo kolektivno opravdavanje zločina, sistemsko zataškavanje, a sada, na kraju, ideološko opravdavanje i promocija te ideologije, kao najispravnijeg puta u odnosima sa muslimanima. Put kojim ide društvo, koje čuva ovakve ideologije, neizbježno je odlazak u fazu zatvaranja ciklusa zla - ponavljanje zločina i genocida.
Tome nas uči historija.
Sve što nije kažnjeno, ono je ponovljeno. Zato brojimo toliko genocida nad sobom, nad vlastitom naivnošću i neoprezom).
Dan prije zarobljavanja civila u dolini Sapne, na snagu je stupila Rezolucija Ujedinjenih naroda, kojom su uvedene sankcije Srbiji, zbog sudjelovanja u ratu u Bosni i Hercegovini, odnosno zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Historija bilježi da su to bile tako teške sankcije kakve UN do tada nije uveo protiv neke zemlje.
Zvornički Srbi već godinama sramno obilježavaju oslobađanje ovoga grada.
Taj 'oslobodilački' pohod je najsramniji čin u historiji življenja Srba na lijevoj obali Drine, čin kojega se trebaju stidjeti. Čin, manifestovan u masovnim strijeljanjima, logorima (kakve su u prošlosti bilježeni samo u organizaciji SS divizija i Pavelićevog režima)...
Zvornički Srbi, koji su čuvali tekovine antifašizma, prodali su svoju historiju, svoju čast i partizansku prošlost. Sve je prepušteno zločinačkom i četničkom diskursu, u kojem je ubijanje 2.005 civila, na ulicama grada, u selima i logorima, oslobađanje grada. Zvornički Srbi porušili su sve džamije, protjerali sve Bošnjake, opljačkali sve kuće... Gledali su kako Bošnjake njihovi sinovi i komšije zatvaraju u logore, a već narednog dana bacaju mrtve u Drinu ili ih bacaju u masovne grobnice. A danas to zovu oslobođenjem. Jeste li to vi, drage naše komšije Srbi? Šta se desilo sa čašću i dobrotom, kojoj smo svjedočili mnogo puta, u druženjima i zajedničkom življenju?
Dragi moji Zvorničani, u našoj kulturi (govorim o Bosni kao jedinstvenom kulturološkom prostoru), postojala je bojazan da će svako počinjeno loše djelo, svako zlo, da se vrati nama, našoj djeci ili unucima.
Da li vas je strah Božje kazne, koja visi nad sudbinom vaše rođene i nerođene djece?
Da li vas je strah duša ubijenih civila, bačenih u jame u vašim njivama i šumama?
Kako vaš ponos može biti protjerivanje komšija, pljačka, rušenje džamija...
Slagali su vas! To ne može biti na ponos jednome narodu! Ma koliko da on bio 'odabran'?
(Često se pitam, kako se ne bojite, kada ispraćate svoju djecu u vrtić, u škole i na fakultete, da bi zlo koje ste počinili ili ga prikrivate, moglo biti uzrok Božije kazne, nesreće... Da bi ih mogli stići krici nevino ubijenih i bačenih u masovnu grobnicu. A vi znate gdje je i ko je ubio te ljude i šutite. A majke plaču za njima. A suza majke će stići, prije ili poslije. Sjetite se, bez obzira kome smo se molili i gdje smo se okretali, oduvijek smo se bojali da 'nas ne stigne' kazna Božja. Samo o tome razmislite! (Možda vas je stiglo, jer ne shvaćate - možda vam je Bog oduzeo sposobnost shvaćanja pozicije u kojoj se nalazite i sve dublje tonete, jer kako objasniti da slaviš zločin, etničko čišćenje, logore...)
A kazna sudska, ona još uvijek nije izbjegnuta, jer ratni zločin ne zastarijeva.
Uvijek me čudio taj poslijeratni odnos između zločinca i žrtve: svi sve znaju a svi se pretvaraju da se ništa nije desilo. A desilo se!!! Sjećate li se i da li uopšte znate da su Abdulaha Buljubašića Bubicu, 1992. godine, na Diviču, četnici živog nabili na kolac? Ne vjerujemo još uvijek u to, iako je to Specijalni sud za ratne zločine u Beogradu, već dokazao. Ali mi nikada ne vjerujemo. Jer ne bi to oni. Zašto bi? Nismo im ništa skrivili?
Bošnjaci Zvornika i okoline.
Zaista je lijepo imati kuće, vrijedne stotinama hiljada eura, bazene i vozila. Ugled u zajednicama... Lijepo je imati džamije u koje smo uložili milione... Ali, nije normalno, nije logično i može se smatrati mentalnim poremećajem, da za tri decenije, umjesto što dajemo novac da izgradimo ono što su zločinci srušili, nismo davali novac da kaznimo rušitelje i natjeramo ih da oni izgrade ono što su srušili. Mentalno upitnoga stanja, mi smo pomogli gradnju društva koje je već spremno i jasno najavljuje novo etničko čišćenje (deportovanje stanovništva je također proces 'mirnog razdruživanja', s tim što je oružje opet, samo u njihovim rukama).
Bošnjaci, kao opijeni, baš onako kako su vjerovali tog 1. juna 1992. godine, komšijama Srbima, kada su odvedeni na strijeljanje, i danas vjeruju:
-da je Dodik populista i do to što govori mora zbog izbora;
-da opozicija pokušava biti kao Dodik, kako bi dobili izbore, a da nisu onakvi kao Mile (a ta opozicija je ustvari SDS, čiji je predsjednik oko 1. juna, smješten u Veliku Britaniju, da služi kaznu za zločin genocida - šta mislite da li se ta stranka distancirala onoga što je njihov osnivač i predsjednik radio? Naravno da nije - mudro šute i čekaju priliku);
-da su najave separatizma i rušenja Bosne, samo šala;
-da će nam Ameri i Švabe sve riješiti, a da mi samo treba da kontrolišemo direktorsku poziciju kliničkog centra, jer ona je ključna;
-da je Srbija prijatelj;
-da je isto kupiti bosanski i srbijanski proizvod;
-da komšije Srbi ne smiju reći gdje su grobnice i ko su zločinci (ne mogu reći, jer nema porodice koja nije uključena, na bilo koji način, u etničko čišćenje i zločine - makar šutnjom);
-da je veći sevap uraditi pet metara munare, na već ugrađenih 25, nego tim novcem platiti jednu stipendiju djetetu povratnika, platiti tužbu protiv zločinaca koji su tu džamiju porušili, finansirati knjigu koja bi o tome govorila (Bošnjaci govore tri decenije da ne smijemo zaboraviti! Bolan Bošnjo, nije u tome problem! Šta ćeš zaboraviti kada nisi ni znao! Mi još nemamo znanje. Nismo napisali knjige i pročitali ih. Nismo snimili filmove. Kako ćeš zaboraviti ono što i ne znaš. Naravno, zato Bošnjo neće zaboraviti, jer ne zna, jer nema šta zaboraviti, osim onoga što je sam preživio. A, evo, godine su prošle, već i preživjeli gube sjećanja...);
-da je preče sve osim budućnosti svoje djece, svoga naroda i svoje domovine. (A lijepa je ta Njemačka... Što jest, jest! Lijepo je to Sarajevo... Ali će kratko trajati!);
-da će ih ovakva Glava naroda spasiti i izvesti na selamet (Neće! Bošnjaci trebaju graditi sistem, pa tek onda vođe, koji će služiti sistemu. Vođe koji imaju: hrabrost (suočavanje sa sobom, svojim narodom, sa svojim prijateljem i svojim neprijateljem), mudrost (da imaju znanje, strpljenje, odgovornost i poštenje) i milosrđe (da osjećaju svaki damar svoga naroda i drugih naroda sa kojima se živi i naspram toga da djeluju za dobrobit i svoga ali i drugih naroda)! Ako se budete pitali za koga glasati na bilo kojim izborima i bilo kada, tragajte samo za ljudima koji imaju dominantno izražene ove tri osobine).
-da nabavljanje oružja u Srbiji i Hrvatskoj ima ikakav preči cilj prije provođenja munjevitih akcija aneksije polovine Bosne (to se od visokih planina iz Sarajeva ne vidi niti se dade razlučiti - čak i kada dođu haubice na Zlatište, sarajevska retard-intelektualna elita će se i dalje boriti, kako bi međusobno jedni druge porazili, omalovažili i ponizili. Više mudrosti je bilo u prosječnom odredu izviđača, iz moga vakta, nego u ovoj bezobličnoj kvazi-eliti koja danas iz Sarajeva želi upravljati procesima, a nije kadra spoznati svoju poziciju i ulogu u ovome vremenu. A da su nas svi sve prodali, to nam je odavno jasno).
I za kraj (a nije kraj, jer ovdje kolo zla nastavlja da se vrti), većina nas će nakon ovoga teksta ili nekog sličnog, zabrinuto da misli o tome kako je sve propalo i kako treba naći put za odlazak iz Bosne. Jer se to čini kao jedini spas. Možda ste u pravu, ali... (Ne smatram da je tragično otići, jer se i sa drugoga mjesta može činiti za domovinu, ali smatram da ova država mora biti ojačana iznutra i spolja. Tužno je kako su nam podmetnuli floskulu, koja se ponavlja kao mantra: mrzim ovu državu, a volim ovu zemlju. Pa to je taj put koji pokušavaju da provedu rušitelji Bosne. Kada ne bude države Bosne, nema više ni ove zemlje. Pogrešno postavljene strukture i ljudi koji upravljaju nisu država, oni su feler koji treba odstraniti i jačati državu, jer nas samo ona može spasiti sudbine Palestinaca).
Ali, prije toga pokušajmo napraviti još neki korak. Ali drugačiji i drugačije promišljen. Pokušajmo i sami graditi svoje osobine, kakve tražimo od svojih vođa: hrabrost, mudrost i milosrđe. Jer, ako želimo doći tamo gdje nismo bili, onda moramo ići putem kojim nismo išli.
A u kolonama na strijeljanje već smo išli i spremni smo da opet krenemo. A nismo ni svjesni toga! Ljudi, probudite se.
I ne zaboravite zašto je UN uveo sankcije Srbiji i Crnoj Gori, prije 29. godina. To što nismo imali snage i mudrosti da dokažemo agresiju, to ne znači da ona nije postojala.
