Piše: Dr.sc. Edin Urjan Kukavica
Malo šta me tako iznenadilo u posljednje vrijeme kao broj „odgovora“ na „lakonski radoznalo“ pitanje upućeno Googleu: Da li je moguć novi rat u BiH? Bezmalo, 1.180.000 rezultata u samo 0.58 sekundi.
Koliko god da je svim internet surferima jasno da se ni pola, nerijetko ni desetina rezultata ne odnosi na traženi pojam, prosječnom sredovječnom Bosancu i Hercegovcu, samo jedan ozbiljan tekst kojega potpisuje meritoran i vjerodostojan autor, dovoljan je da mu u sjećanja prizove makar i dio užasa koje je proživio krajem prve polovine svoga dosadašnjeg života, da mu zaledi krv u žilama i podstakne ga da počne razmišljati o mogućim legalnim, ilegalnim i alternativnim načinima reagiranja u slučaju ne daj Bože!
Koncepti i konteksti
Ako se u isti kontekst stave sve glasnije najave ponovnog aktiviranja Sjedinjenih Američkih Država na Balkanu i naročito u Bosni i Hercegovini, nove američke administracije koje se možda ponajbolje ocrtavaju u izjavi zamjenika pomoćnika američkog državnog sekretara za Evropu i Euroaziju Matthewa Palmera za Radio Slobodna Evropa (RSE) da su „potrebne izmjene Ustava Bosne i Hercegovine, te izmjene struktura vlasti u toj državi“, te njegov odgovor na online konferenciji za crnogorske novinare na pitanje da li treba revidirati Dejtonski sporazum, da je „za BiH neophodno da poduzme reforme, da bi napredovala ka evropskoj budućnosti odnosno, doslovno:
„Mislim da je široko zastupljeno mišljenje da su reforme neophodne. To će zasigurno zahtijevati u nekom trenutku izmjenu Ustava, izmjene struktura vlasti u BiH, koje će pripadati narodu BiH, vodstvu te zemlje na svim stranama“, kao i da „postoje diskusije o tome kako ići naprijed, koji je najbolji put“, ali i da svaki put čak ili naročito „ako BiH uspije da napravi napredak u reformama, koje se traže kako bi se napredovalo ka Evropi, mora se posvetiti pažnja funkcionalnosti državnih institucija.“
Slično primjećuje i opservira i direktor Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, dr. Zijad Bećirović tvrdnjom da su „Bidenovi ljudi već u Bosni i Hercegovini!“
„Nema sumnje da dolazi do velikih, prijeko potrebnih, promjena u Bosni i Hercegovini. Zbog toga je primjetna nervoza kod onih, koji su prouzrokovali odnosno doveli do postojećeg stanja u Bosni Hercegovini“.
Nedvojbeno je jasno da dr. Bećirović izravno cilja prije svih na Milorada Dodika za kojega tvrdi da je neko ko je trenutno dobrodošao kao neko „ko remeti odnose sa Zapadom i u funkciji je njenih interesa“ ali kao neko ko definitivno odlazi.
„Odlaskom Hashima Thacija, padom režima u Crnoj Gori odlazi i Milo Đukanović, sada su na redu Edi Rama i Milorad Dodik. (...)
Njegov nastup u UN-u je pokazao, da je to lokalni političar, blefer i čovjek prevarantskog mentaliteta i da nije dorastao visokoj, a kamo li svjetskoj politici.“
No, ostaje činjenica da je Dodik, makar i privremeno, najznačajniji zastupnik ruskih interese na Balkanu i u Bosni i Hercegovini koji su svodivi na sprječavanje ulaska Bosne i Hercegovine u bilo koji euroatlantski integracijski proces, naročito ulazak u NATO.
Neusporedivo ozbiljniji, značajniji i (dugo)ročniji ruski „igrač“ na Balkanu prema dr. Bećiroviću je Republika Hrvatska.
„Hrvatska formalno se prikazuje kao sastavni i nedjeljivi dio Zapada, a HDZ-ovski rečeno i zapadne civilizacije, kako bi time pokazala, da su oni „superiorni“ u odnosu na druge u regionu. To je pogled, koji na Bošnjake gleda kao ostatak Osmanlija, a na Srbe kao Bizantince. Na drugoj strani 'ispod stola' tijesno sarađuju sa Rusima, a pogledajte projekt Pelješki most preko kojeg Kinu uvode u EU. A ima i drugih brojnih primjera, posebno involviranosti Rusije u energetskom sektoru.“
Ovdje treba spomenuti poseban razgovor koji su šefovi hrvatske i ruske diplomatije imali u Zagrebu samo dan ili dva nakon nevješte i zlonamjerne alegorije predsjednika Hrvatske o „sapunu i parfemu“ te, dodati da je riječ o kontinuitetu hrvatske politike prema BiH i njenog predstavljanja, zagovora i oslanjanja u liku i (ne)djelu Dragana Čovića i doslovno njegovog HDZ-a / HNS-a.
Poznata događanja u toku i nakon posjete ministra vanjskih poslova Ruske federacije Sergeja Lavrova Bosni i Hercegovini po malo je reći čudnom ali i iznimno indikativnom protokolu, nediplomatske ali vrlo slikovito zabrinjavajuće izjave šefa ruske diplomacije, reakcija dva člana Predsjedništva BiH i „bojkot“ susreta sa Lavrovim kako su to ocijenili Zapadni mediji, te naknadna ali, ništa manje ozbiljna beogradska izjava ruskog ministra da se predstavnici Hrvata i Bošnjaka u Predsjedništvu BiH, koji su se danas odbili s njim sastati „političari koji (...) vjerovatno ne izražavaju interese većine svojih birača nego vanjskih snaga koje ne samo da nisu zainteresirane za razvoj rusko-bosanskih i rusko-srpskih odnosa, nego ni za to da zemlje Zapadnog Balkana ostvare pravo na uzajamno korisnu suradnju sa svim vanjskim partnerima“ ali da taj „incident nije bitan za stav Rusije o razvoju odnosa s narodima BiH“.
Ovaj „bojkot“ ili „incident“, ovisno o perspektivi, koji je s jedne strane ponovo (ne)opravdano promovirao čovjeka koji je tri mandata u Predsjedništvu opravdao sa dvije izjave i jednim postupkom – reklo bi se da mu je svaka zlatna, ali... – dok je sa druge u priču uvukao i trećeg etnonacionalnog aktera koji je (ne)pravedno i ničim opravdano pomalo ostao po strani, SDA Bakira Izetbegovića.
Opterećene unutarnjim problemima u stranki i izvanjskim u vidu izborne / glasačke konkurencije (Narod i pravda – NiP) koja vrlo samouvjereno polaže pravo i otima tradicionalno SDA-ovsko glasačko – sada već biračko – tkivo u predmetnom problemu širih razmjera, ostavit ću ih po strani, među ostalim, jer ova diferencijacija unutar bošnjačkog političkog korpusa zaslužuje posebnu pažnju.
U ovom kontekstu treba uobziriti i naizgled usputne izjavu Elmedina Konakovića, brzonapredujućeg političara i neupitnog lidera ne samo svoje stranke nego koalicije nekoć poznate kao Šestorka, a sada kao Četvorka, za kojega je pretpostaviti da zna više od običnih ljudi da „izjave novoizabranog predsjednika USA Joe Bidena o Bosni i Hercegovini su ohrabrujuće i ulijevaju nadu. Izjave i djela Lavrova i podrška Rusije Dodikovim politikama vraćaju nas u realnost i potvrđuju da će se koplja visokih politika jos jednom ukrstati na prostoru naše domovine, po ko zna koji put“ i da smo „prespremni da svoju zemlju opet branimo i da ni pedalj teritorije nikome ne damo. Ako do to toga dođe“... na vrlo izvjestan način potvrđuje se sve naprijed rečeno.
Neće biti rata, ali... „iz krize u krizu“ ili „permanentna kriza“
U Bosni i Hercegovini će biti sukoba! ..., kaže istraživanje sarajevske kancelarije Ujedinjenih nacija staro bezmalo sedam godina predočeno Upravnom odboru Vijeća za provedbu mira (PIC) 2013. godine.
Iako se u istraživanju navodi kako neće biti „pravog rata“, ono je pokazalo kako čak 35,7 % građana BiH vjeruje da će u budućnosti u BiH biti nekog nasilja, a dvije trećine stanovnika BiH iz svih etničkih grupa vjeruje kako na Balkanu do novog oružanog sukoba u BiH neće doći u sljedećih pet godina (do 2018., prim. aut). Više od trećine ispitanih vjeruje kako će doći do nekakvog nasilja u BiH poput nasilnih protesta, odvojenih etničkih incidenata i širih etničkih sukoba kao i porasta kriminala.
Etnički gledano, 58,8 % Bošnjaka, 55 % Hrvata i 44,7 % Srba vjeruje kako ne može doći do mirnog razlaza u BiH. No, istraživanje je pokazalo kako bi, ukoliko bi došlo do ”prijetnje cjelovitosti BiH”, tek 13,5 % Bošnjaka, 12,6 % Hrvata i mizernih 1,5 % Srba bilo spremno prihvatiti se oružja.
Ambasadorima PIC-a predočen je podatak da bi 28,4 % Bošnjaka mirno gledalo raspad BiH. Bez reakcije na raspadanje države bilo bi 40 % Hrvata i čak 64,9 % Srba, koliko ih se uopće ne bi angažiralo u eventualnom novom sukobu koji bi vodio raspadu BiH.
Što se tiče sadašnjih granica, tek 28,5 % građana BiH iz svih etničkih grupa želi živjeti u BiH u ovakvim postojećim granicama, a čak 71,9 % Srba i 53,6 % Hrvata želi živjeti u nezavisnom monoetničkom entitetu.
Tek 36,7 % Bošnjaka želi živjeti u BiH unutar postojećih granica, no isto tako nisu sigurni ni šta žele, jer samo 20,6 % Bošnjaka želi živjeti u nezavisnom, bošnjačkom entitetu. U istraživanju se ističe kako bi čak 73 % građana BiH iz sve tri etničke grupe preferiralo živjeti u zajednicama u kojima dominira njihov narod. Nažalost, istraživanje je pokazalo kako samo 13 % građana iz sve tri etničke skupine vjeruje kako je pomirenje moguće, dok opet 39,7 % vjeruje kako je ipak, došlo do nekog pomirenja među narodima.
Oko trećine građana FBiH i četvrtine građana RS vjeruje kako je članstvo u Evropskoj uniji jedini način za BiH da preživi, no otprilike isti odnos je i onih koji smatraju kako je članstvo BiH u EU poželjno, ali nije od ključne važnosti. Zanimljivo je i kako 17,7 % građana RS i samo 7,4 % građana u FBiH vjeruje kako će se prije EU raspasti nego što će BiH postati članica, a 11,8 % građana RS i 5,1 % u FBiH kako će se BiH prije raspasti nego postati članica EU.
U FBiH 5 % građana misli da EU nije briga za BiH dok isto mišljenje ima i 4,1 % građana RS. Sedam posto i u RS i u FBiH kaže kako njih nije briga za Evropsku uniju.
U zaključcima istraživanja navodi se kako su građani BiH “letargični” što sprječava mogućnosti bilo kakve promjene te da su “pasivni, osim ukoliko njihov život nije direktno ugrožen”.
“Prisutna je kriza zajedničkog identiteta i svih razina društva što nikakve ustavne reforme ne mogu promijeniti, a većina osjeća da je njihov narod još ugrožen”, navodi se u ovom istraživanju te dodaje kako je potpuno “pogrešna percepcija uloge međunarodne zajednice“ i da je „budućnost nepredvidiva”.
