Ko god je pročitao, barem neka od djela akademika Enesa Karića ili ga pak izvravno poznaje, neosporno zna kako mu nije imanentna negacija ili diskvalifikacija, kako vlastite tako ni sufijske tradicije kao takve.
Piše: Doc. dr. Rusmir Šadić
Kada neprimjerene kvalifikacije i teške uvrede, usmjerene ka ono malo preživjelih autoriteta kod Bošnajaka, dolaze s onu stranu rijeke, nekako nas pretjerano i ne uznemiruju. Razlozi takvog odnošenja spram već viđenog su brojni. Međutim, kada na takve pojave naiđemo s ovu stranu rijeke, počinjemo se pitati najmanje o dvije stvari: koji je motiv i šta je zapravo s ovu a šta s onu stranu. Drugim riječima, jesu li lijevo i desno promijenili strane i značenja.
Uglavnom, kako smo ovih dana mogli čitati i vidjeti, Filip Mursel Begović lijevo - desno, desno-desno pa na akademika Enesa Karića. Zašto i zašto baš sada? Osim toga, uznemirujuće iznenađuje narativ koji Filip odabire da bi iznio svoju kritiku, koji jeste sve osim ozbiljnog govorenja nekog ko sebe razumijeva intelektualcem ili barem elementarno drži do sebe ako ne do drugih. Ukoliko Filip i vidi nešto što drugi ne vide, kada je riječ o Karićevom književnom izričaju, onda postoje mnogo prikladniji i kulturniji načini da se takva kritika iznese i učini mnogo ozbiljnijim prilogom stručne analize, za razliku od prostih sintagmi kojima “autor” pokušava na brzinu diskvalificirati važnost Karićevog teksta.
Nadalje, ko god je pročitao, barem neka od djela akademika Enesa Karića ili ga pak izvravno poznaje, neosporno zna kako mu nije imanentna negacija ili diskvalifikacija, kako vlastite tako ni sufijske tradicije kao takve. To će reći da njegovo spominjanje Djeda Mraza u prethodno objavljenom tekstu nije na tragu nikakve suštinske identifikacije a pogotovo ne nečeg što bi se moglo označiti blasfemičnim. Naprosto, riječ je o primjeru koji zajedno sa onim drugim (šejh/sufija) odražava pluralnosti bosanske kulture i tradicije unutar koje svi koji je činimo onim što ona jeste pronalazimo elemente sa kojima se pojedinačno identificiramo.
Predmetni osvrt nema za cilj odbranu uvaženog akademika Enesa Karića. Odbrana akademika Karića, ako o tome uopće treba govoriti, jesu njegova djela, prijevodi, eseji i sve ono što je proizašlo iz njegova pera a što predstavlja neizmjeran doprinos snažnijem utemeljenju i interpretaciji intelektualne tradicije islama unutar kulturnog i duhovnog samorazumijevanja Bošnjaka u njihovu bivanju i odnošenju spram Drugih.
Ipak, dvije stvari zahtijevaju da ih se posebno naznači. Prvo, Filipovo očigledno nerazumijevanje krajnje intencije Karićevog teksta i drugo, naša potreba očuvanja i naglašavanja važnosti pluralnog karaktera bosanskohercegovačke zbilje u njenom religijskom, kulturnog, političkom i svakom drugom pogledu, u trenutku kada oni koji priželjkuju iščeznuće rečene zbilje, čine sve kako bi pokazali njenu neodrživost i težnju za brisanjem njenih elemenata.
Ako je Filipovo “referiranje” na Karićev tekst imalo za cilj “odbranu” autentičnog islama od Enesa Karića onda je posrijedi velika zabluda. Ako je pak riječ o “odbrani” islamske, napose sufijske tradicije Bošnjaka i zaštitničke pozicije koju u ime određenih ideologijskih i postpolitičkih mističnih krugova “branitelj” iznosi, onda je riječ o mnogo ozbiljnijem problemu kod Bošnjaka. Ono što ostaje nedorečeno i neobjašnjivo jeste kako tako proste kvalifikacije upućene prema ličnosti i djelu akademika Enesa Karića mogu doći iz “usta” nekog ko se poziva na sufizam i brani njegovu baštinu, te uređuje magazin veoma prepoznatljivog političkog profila, koji nerijetko brani “autoritete” kod Bošnjaka. Ipak, pokazat će se kako je temeljna odlika takve “odbrane” selektivnost, dok autoriteti postaju oni za koje biva “odlučeno” da su autoriteti a ne oni koji se kao takvi razumijevaju i općenito doživljavaju u društvu.
(Autor je predavač na Filozofskom fakultetu, Univerziteta u Tuzli)
