Piše: Doc. dr. Rusmir Šadić
Kada neprimjerene kvalifikacije i teške uvrede, usmjerene ka ono malo preživjelih autoriteta kod Bošnajaka, dolaze s onu stranu rijeke, nekako nas pretjerano i ne uznemiruju. Razlozi takvog odnošenja spram već viđenog su brojni. Međutim, kada na takve pojave naiđemo s ovu stranu rijeke, počinjemo se pitati najmanje o dvije stvari: koji je motiv i šta je zapravo s ovu a šta s onu stranu. Drugim riječima, jesu li lijevo i desno promijenili strane i značenja.
Uglavnom, kako smo ovih dana mogli čitati i vidjeti, Filip Mursel Begović lijevo - desno, desno-desno pa na akademika Enesa Karića. Zašto i zašto baš sada? Osim toga, uznemirujuće iznenađuje narativ koji Filip odabire da bi iznio svoju kritiku, koji jeste sve osim ozbiljnog govorenja nekog ko sebe razumijeva intelektualcem ili barem elementarno drži do sebe ako ne do drugih. Ukoliko Filip i vidi nešto što drugi ne vide, kada je riječ o Karićevom književnom izričaju, onda postoje mnogo prikladniji i kulturniji načini da se takva kritika iznese i učini mnogo ozbiljnijim prilogom stručne analize, za razliku od prostih sintagmi kojima “autor” pokušava na brzinu diskvalificirati važnost Karićevog teksta.
Nadalje, ko god je pročitao, barem neka od djela akademika Enesa Karića ili ga pak izvravno poznaje, neosporno zna kako mu nije imanentna negacija ili diskvalifikacija, kako vlastite tako ni sufijske tradicije kao takve. To će reći da njegovo spominjanje Djeda Mraza u prethodno objavljenom tekstu nije na tragu nikakve suštinske identifikacije a pogotovo ne nečeg što bi se moglo označiti blasfemičnim. Naprosto, riječ je o primjeru koji zajedno sa onim drugim (šejh/sufija) odražava pluralnosti bosanske kulture i tradicije unutar koje svi koji je činimo onim što ona jeste pronalazimo elemente sa kojima se pojedinačno identificiramo.
