Piše: Dr. sc. Edin Urjan Kukavica
Ne bih rado bio u koži onoga koji će po prinudi, jer sumnjam da će se bilo ko dobrovoljno osuditi na monstruozno nehumanu kaznu pisanja unutrašnje historije Bosne i Hercegovine od 1990. naovamo.
Zamislite samo muku paćenika koji će morati izložiti, obrazložiti i argumentirati neopisivo mnoštvo potpuno nesuvislih događanja, njihovih uzroka i naročito, posljedica, potom izjava, tvrdnji i obećanja, kadrovskih „rješenja“, postavljenja i imenovanja... i svega onoga što je činjeno i što se čini da se po bilo koju – svaku – cijenu očuva razbojnički osvojena i na još gore načine (o)čuvana vlast.
Sumnjam da je takav poduhvat – koji graniči sa samoubistvom sa mučenjem – uopće izvodiv.
Stoga, mislim da takvu knjigu nikada nećemo (pro)čitati.
Bosanskohercegovačka historija od devedesetih godina prošlog stoljeća naovamo, kad god da ovaj košmar prođe, ostat će u domenu usmene predaje, poučnih anegdotalnih pričica, prepričavanja nevjerovatnih pustolovina i vratolomija i da, gorkih priča o prodaji i izdaji..., pa i greškama onih čije se ime još ne smije spomenuti u negativnom kontekstu.
Lutke od krvi bez trunke ideje
Najveća i najmoćnija stranka u Bošnjaka u zadnjih stotinu i više godina polahko, ali sigurno, silazi sa političkog prizorišta Bosne i Hercegovine. Kruni se, odranja, potkopava i odliva zbog lošeg i egoističnog vođstva, malodušnog i nezainteresiranog članstva, nedostatka stvarne i prave ideologije, manjka vizije i potpunog izostanka odgovora na bilo koje pitanje koje svakodnevica postavlja.
Tome značajno doprinosi značajan teret kompromitiranih nesposobnih, kriminogenih i nezamjenjivih kadrova kojih se stranka ni po cijenu vlastitog raspada ne želi odreći usprkos činjenici da bi javno odricanje samo nekolicine redovno prozivanih, a potpuno bespotrebnih likova čiji je doprinos političkom životu i boljitku stranke, države i zemlje toliki da bi bilo isto da se uopće nisu ni rodili.
Ne treba zaboraviti, tim kadrovima se na račun može staviti cijeli niz (samo)izazvanih, a potpuno bespotrebnih afera, aktualnih ali i onih koje će tek izići na vidjelo, prema kojima su - da se to naslutiti - ove aktualne doista prenapuhane.
Oni koji su na vrijeme (pred)osjetili ne pad nego sunovrat, kojeg, uzgred, uopće nije bilo teško naslutiti, na vrijeme su – neki i prije vremena – napustili brod koji je usprkos svim upozorenjima, nastavio svoj put ka propasti. Gotovo svi su osnovali svoje političke subjekte, više zbog kvalitetnih izdvajanja iz budžeta za parlamentarne stranke, neke neovisne, a neke ovisne, sve odreda manje zbog borbe protiv loše i za bolju budućnost. Gotovo nijedan od tih političkih subjekata i objekata nije polučio nikakav ozbiljniji izborni rezultat koji bi im osigurao bilo kakav značajan utjecaj na opće i posebne tokove političkog, socijalnog, ekonomskog... življenja u Bosni i Hercegovini.
No, stvarni kraj definitivno je najavljen onoga trenutka kada se pojavila politička ličnost koja je smiono i neuvijeno počela iznositi prljav veš, a za takve slučajeve zaduženi izabranici nisu imali adekvatan odgovor.
Uskoro će se, prema najavama, najbrojnija stranka u Bošnjaka sankcionirati ćutolozi, a iz anonimnosti mnogobrojnog članstva koje je predugo čekalo na priliku za afirmacijom, izići će neki novi, možda mladi.
Malo je vjerovatno da iver padne daleko od klade, a još nisam čuo da je stablo kruške urodilo bananama, a imajući u vidu i neke od tih mladih koji su dovedeni kao pojačanje nedovoljno aktivnim starim, neoprezno je očekivati da će ti „mladi“ napraviti radikalan zaokret i krenuti stopama časnih predaka, a ne nečasnih potomaka i nasljednika.
Budući da će ih voditi i njima rukovoditi stara garda koja poznaje procese, ima dovoljno utakmica u nogama i u dobrim je odnosima sa prirodnim partnerima i saveznicima... kraj, možda ne definitivni ali sigurno kraj ovolikog utjecaja, dogledno je blizu.
Daleko, do krajnjih granica
Realno, Bošnjaci i Bosanci i Hercegovci su sve donedavno imali samo dvije ozbiljne stranke (u) kojima su mogli, koliko-toliko i kako-tako artikulirati svoje nacionalne, građanske, narodnjačke, socijalističke, demokratske, kakvegod... političke aspiracije, težnje, interese(?!).
Ali, slijedeći dominantne trendove u političkom životu u našoj zemlji i te dvije stranke – kao i sve one koje su proistekle iz njih, da ne bude nepravdene i neopravdane diskriminacije – svojim djelovanjem pokazale da rade isključivo za vlastite interese i dokazale da od njihovog doprinosa izgradnji modernog, uspješnog, pravednog i progresivnog društva nema ništa.
