Nema nikakve sumnje da je plan bio da se ide ka gašenju OHR tako što će se Dodika, ali i Čovića, hraniti koncesijama svake vrste - naravno na štetu BiH.
Piše: Reuf Bajrović
Valentin Inzko odlazi uzdignuta čela nakon najdužeg mandata u historiji Ureda visokog predstavnika.
Bit će upamćen kao najvažniji visoki predstavnik, poslije Paddyja Ashdowna koji je ojačao institucije Bosne i Hercegovine više nego svi ostali visoki predstavnici zajedno jer je imao podršku Londona i Vašingtona za duboke reforme.
Oni koji imaju uvid u ono što se događalo iza zatvorenih vrata tokom Inzkovog mučnog mandata znaju da je Valentin uradio sve što je mogao da sačuva institucije BiH od nasrtaja dvojca Dodik-Čović i prešutne podrške dijela Zapada za te nasrtaje.
Na kraju mandata je Inzko uradio ono što je htio da uradi ranije, ali mu za to niko od bitnih zemalja nije htio dati podršku, a neke su, kao Njemačka bile otvoreno protiv.
Naime, od dolaska Angele Merkel na vlast 2005. godine, politika Njemačke - koja je najvažnija zemlja EU- bila je da se u BiH maksimalno olabavi prisustvo OHR i da se upotreba Bonskih ovlasti svede na nulu.
Pritisak iz Berlina na OHR je glavni uzrok stagnacije BiH jer je naglim slabljenjem OHR došlo do eksplozije velikosrpskog nacionalizma.
Za razliku od 1990-ih, stranka Milorada Dodika je preuzela vodeću ulogu netom nakon izbora u Njemačkoj krajem 2005. i od tada je svake izbore dobijala na obećanju da će političkim sredstvima ispuniti ciljeve Miloševićevog genocidnog pohoda.
To je realnost u kojoj je Inzko morao šuteći trpiti poniženja koja su mu na dnevnoj osnovi priređivana iz Banje Luke, ali i iz Brisela koji ga je isključivao iz većine ključnih procesa u BiH koji su vođeni s ciljem slabljenja institucija koje su izgrađene za vrijeme Ashdownovog mandata.
Butmirski pregovori iz 2009. i oni koje je vodio Stefan Fule 2013. su provođeni bez Inzka i OHR.
Ključni ustupci Dodiku su također pravljeni na isti način - bez Inzka, kao npr. strukturirani dijalog o pravosuđu koji je izmišljen da se cijelo pravosuđe uspješno preda Dodiku i Čoviću u ruke.
Uprkos licemjerju većine članica Vijeća za implementaciju mira, koje su vršile stalni pritisak da se Inzko marginalizira, na samom kraju mandata je napravio potez koji je većinu iznenadio - jer ne treba imati iluzije da je Inzko od važnih adresa tražio podršku za ovaj potez - i pomogao da BiH napravi civilizacijski iskorak.
Implikacije Inzkovog poteza nisu samo pravne prirode.
Naime, svaki visoki predstavnik ima mogućnost da koristi Bonske ovlasti po sopstvenom nahođenju jer mu je mandat izuzetno široko definiran kao konačni arbitar civilnog dijela Dejtonskog sporazuma.
Pritisak EU, Berlina i Moskve je uspješno zamrznuo korištenje bonskih ovlasti punih 10 godina. Zadnji puta su korištene da se otkoči uspostava vlasti 2011. kada je CIK očajnički pokušavao da spriječi izbacivanje HDZ iz vlasti u FBiH pa je Inzko djelovao uz podršku Vašingtona i protivljenje ključnih savjetnika Angele Merkel - posebno Christopha Heusgena.
U svim izjavama prije dolaska u BiH, Christian Schmidt je zaobilazio temu upotrebe Bonskih ovlasti, kao i većina visokih zvaničnika EU.
Nema nikakve sumnje da je plan bio da se ide ka gašenju OHR tako što će se Dodika, ali i Čovića, hraniti koncesijama svake vrste - naravno na štetu BiH.
Inzko je taj plan obesmislio jer je Dodika satjerao u ćošak.
Novu političku dinamiku u kojoj nije moguće da se ponovi protekla decenija ćemo pamtiti kao Inzkovo naslijeđe.
