Hoće li Magyar ispraviti grijehe Mađarske prema Bosni i Hercegovini?

Prije dvije godine, 30. maja 2024. godine, Opća skupština Ujedinjenih nacija usvojila je Rezoluciju 78/282 sa 84 glasa za, 19 protiv i 68 suzdržanih, kojom se nastoji očuvati sjećanje na genocid u Srebrenici 1995. godine. Nakon što je utvrđeno da je u prvoj polovini jula 1995. godine u Srebrenici i okolini počinjen genocid, ovom rezolucijom se 11. juli proglašava Međunarodnim danom promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici, koji bi se svake godine trebao obilježavati.

Rezolucijom se pozivaju članice Ujedinjenih nacija i druge zemlje, zatim međunarodne i regionalne organizacije te civilno društvo, da „na odgovarajući način obilježe genocid u Srebrenici, između ostalog organiziranjem posebnih komemoracija i aktivnosti povodom Dana sjećanja”. Također se „osuđuje poricanje historijski utvrđene činjenice genocida, osuđuje se veličanje osoba koje su međunarodni sudovi osudili za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid, uključujući imenovanje javnih prostora, institucija i spomenika po osuđenima”.

„Iz lijevog stupa jedan vojnik je iskočio i obratio se mom djetetu. Rekao je da mi moramo na desnu stranu, a mom sinu je rekao: momak, ti ćeš lijevo. Uhvatila sam sina za ruku… I molila, molila, preklinjala. Zašto ga vodite? Rođen je 1981. godine. Vojnik je ponovio zapovijed. Čvrsto sam ga držala za ruku, ali ga je stražar odgurnuo. Povukao ga je za ruku na lijevu stranu. Moj sin se okrenuo i rekao: ‘Mama, uzmi ti moju torbu, uzmi’. To je bio posljednji put da sam čula njegov glas. Često ga sanjam. Sanjam da dolazi, donosi cvijeće i kaže: ‘Mama, došao sam. Ja ga zagrlim i kažem: Gdje si bio, sine? A on: Bio sam cijelo vrijeme u Vlasenici.’”

To je svjedočenje zaštićene svjedokinje DD u postupku protiv generala Radislava Krstića 26. jula 2000. godine. Radislav Krstić je Haški tribunal pravosnažno proglasio krivim za suučesništvo u genocidu i osudio ga na 35 godina zatvora.

Prije trideset i jedne godine, u nepunih sedam dana, od 11. do 18. jula 1995. godine, dogodio se najteži masovni zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Krvnici Radovana Karadžića i Ratka Mladića, uz učešće i pod kontrolom Drinskog korpusa VRs, ubili su više od 8.000 bošnjačkih dječaka i muškaraca. Masakr je bio omogućen opsadom i zauzimanjem mjesta koje su 1993. godine Ujedinjene nacije proglasile „sigurnosnom zonom”.

Tokom cijela dva sedmice, od 6. do 18. jula, međunarodna zajednica i Ujedinjeni naciji nisu poduzeli apsolutno ništa kako bi spriječili ili zaustavili genocid, za koji se znalo da se odvija u zaštićenoj zoni. Rezoluciju 78/282 moguće je shvatiti i kao svojevrsno zakašnjelo priznanje tog propusta.

Haški sud je u ukupno sedam presuda okvalificirao srebrenički masakr kao genocid. Iako gotovo niko ne dovodi u pitanje nalaze Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Ujedinjenih nacija, u jednom entitetu Bosne i Hercegovine, u Rs, kao i u Srbiji, poricanje srebreničkog genocida je državna politika, institucionalizirana istina i kulturna norma, od službeno podržanih i naručenih narativa i historijskih falsifikata do narodnih pjesama koje veličaju ratne zločince i grafita po fasadama, pa sve do nogometnih tribina i navijačkih skupina u Beogradu.

„Nož, žica, Srebrenica!“ – ovaj slogan, zajedno s veličanjem Ratka Mladića, više puta je zabilježen na tribinama. U mnogim slučajevima nije riječ samo o poricanju genocida ili drugih zločina nad Bošnjacima, nego o njihovom otvorenom veličanju. Iako su početkom 2000-ih postojali pokušaji suočavanja s prošlošću, u posljednjih petnaest do dvadeset godina revizionističko tumačenje agresije i njenog simboličnog središta, srebreničkog masakra, postalo je važan stub državne ideologije u Srbiji. Narative o srpskoj nevinosti i čak žrtvovanju koriste i predsjednik Aleksandar Vučić i vođa bosanskih Srba Milorad Dodik, ne samo za opravdanje svoje vlasti nego i za diskreditaciju političkih protivnika demokratičnijih postavki.

Danas je poricanje srebreničkog genocida ugrađeno u temelje njihove vlasti. Vučić je vodio snažnu kampanju protiv rezolucije Ujedinjenih nacija 2024. godine i, iako nije uspio da je zaustavi, u Beograd se vratio politički ojačan, pozivajući se prije svega na relativno visok broj država koje su bile suzdržane ili protiv.

Među tim državama tada se istaknula i Mađarska, čime se svrstala uz zemlje koje podržavaju poricanje genocida, i kroz to prešutno poriču genocid, poput Rusije, Kine, Sjeverne Koreje i Bjelorusije. Tada smo o toj odluci već izrazili gorčinu i gađenje (vidi: „Samo sram”, Magyar Narancs, 29. maja 2024.).

Jedan od ključnih razloga za takav glas protiv vidjeli smo, a i dalje vidimo, u nedostatku samostalne vanjske politike i gubitku mađarskog državnog suvereniteta. Naime, pisao je tada Magyar Narancs: „Srbija je prijatelj Mađarske prvenstveno zato što je Srbija prijatelj Rusije. Odbijanje prihvatanja Rezolucije o Srebrenici je, između ostalog, diktirano ruskim interesima. Ruski interesi diktirali su da Mađarska primi propalog i odbjeglog od važeće presude bivšeg makedonskog premijera i da mu ponudi državljanstvo, da Mađarska finansira i štiti također osuđenog i svugdje u demokratskom svijetu neprihvatljivog predsjednika Rs, i da se Budimpešta bavi precrtavanjem karata na Balkanu. Zašto? Zato što sve to povećava zabunu i održava haos na Balkanu, što je prvenstveno u interesu Rusije, koja igra na destabilizaciju Zapada”.

Novoj mađarskoj vladi, naravno, nije moguće formalno poništiti glas protiv iz 2024. godine. No to ne znači da je Budimpešta bez mogućnosti da ispravi štetu jedne od najodvratnijih vanjskopolitičkih odluka posljednjih decenija. Može izraziti žaljenje zbog odluke prethodne vlade i iskazati solidarnost s bošnjačkim žrtvama, preživjelima i porodicama žrtava, kao i s državom Bosnom i Hercegovinom.

Primjerice, na način kako se prvog dana, 9. maja u novom sazivu parlamenta, u svom prvom govoru kao novi premijer, Péter Magyar u ime države izvinio za zlostavljanje civila, novinara, aktivista i drugih običnih građana od strane prethodne, Orbanove vlade. Ili pak tako da učestvuje na komemoraciji u Potočarima 11. jula, na godišnjicu srebreničkog genocida. Na to upućuje i sama rezolucija Ujedinjenih nacija kojom se 11. juli proglašava međunarodnim danom sjećanja.

Prije svega, to je pitanje časti i istine. No više od svega, to je potrebno nama samima, građanima Mađarske, zato što je taj grijeh, odbijanje osude genocida, bio počinjen u naše ime.

No nije riječ samo o tome. Takav čin mogao bi izbrisati i sram kojim su Orban i njegov ministar vanjskih poslova Péter Szijjártó okaljali Mađarsku. Imao bi i izravne međunarodne političke koristi.

Ako nova vlada želi izvući Mađarsku iz ruske interesne sfere, kao što i želi, mora raskinuti i mrežu utjecaja koju je godinama gradio Orban na Balkanu, u skladu s ruskim interesima i uz korištenje mađarskih državnih sredstava. Ta mreža redovno je podržavala opstanak destruktivnih političara, a njeno osnovno vezivno tkivo bila je korupcija.

Umjesto Janeza Janše, Milorada Dodika, Nikole Gruevskog, Edija Rame i prije svega Aleksandra Vučića, treba tražiti nove saveznike – bilo u vlasti ili u opoziciji. Zaokret bi se najjasnije vidio upravo u Bosni, a njegov najsigurniji znak bila bi ispružena ruka prema bošnjačkim žrtvama rata.