Razgovarala: Carol Schaeffer
Aleksandar Hemonu rat nije stran. Autor, scenarista i muzičar napustio je rodni grad Sarajevo 1992. godine, neposredno prije nego što su srpske snage četiri godine držale grad u opsadi. Dobio je politički azil dok je bio u Sjedinjenim Američkim Državama i vratio se u Bosnu tek 1997. Hemonovi likovi, izmišljeni i nefiktivni, često pregovaraju o efektima prošlosti i sadašnjosti na njihove promjenjive identitete. Na taj način, njegovo vlastito pomjeranje je uvijek prisutno u njegovim radovima, uključujući tri memoara, Knjiga mojih života (2013) i par pratećih memoara, Moji roditelji: Uvod/Ovo ne pripada tebi (2019).
Rat u Ukrajini se stoga čini pomalo poznatim Hemonu, čiji je pradjed došao u Bosnu iz Ukrajine prije Prvog svjetskog rata, kada su oba mjesta bila dio Austro-Ugarske imperije.
Hemon trenutno predaje kreativno pisanje na Prinstonu, ali je takođe radio muziku kao svoj alter ego Cielo Hemon, pored toga što je radio kao scenarista na najnovijem delu Matriksa. Razgovarali smo o sadašnjem ratu, kakav je u poređenju sa ratom u Bosni prije 30 godina i kakve veze ples ima sa preživljavanjem.
CAROL SCHAEFFER: Napustili ste Bosnu na početku rata i niste se mogli vratiti dok se nije završio. Možete li objasniti svoje iskustvo gledanja rata u Ukrajini?
ALEKSANDAR HEMON: Kada sam napustio Bosnu, prije 30 godina, ona je bila dio krnje Jugoslavije, a onda je bio referendum. Ona se osamostalila dok sam ja bio odsutan, a onda su je napali Srbi.
Znao sam šta se dešava dok sam bio u inostranstvu. Ali mediji su bili veoma različiti. Dobio bih vijesti od Headline News-a i CNN-a - ista priča cijeli dan o istih 15 ili 20 sekundi ljudi u lokvama krvi. Postojao je samo vizuelni angažman. Nisam imao kontakt sa ljudima unutra.
Ovaj put pratim ljude na Twitteru koji su u Kijevu pod opsadom. I ne samo ja, svi to rade. To je direktan prijenos iskustva. Genocid se odvijao u Bosni, ali ne znate sve. Ali neposredno prisustvo sadašnjeg rata znači da ljudi svjedoče da ljudi ginu i da se čine ogromni zločini, kao u Buči. U suštini svi gledamo genocid uživo.
CS: Gledanje raspada Vašeg doma izdaleka bila je stalna tema Vašeg rada. Takođe imate duboke veze sa Ukrajinom. Da li je to uticalo na to kako Vi vidite ovaj rat?
AH: Moja veza s Ukrajinom ima nekoliko dijelova. Prvo, iako nisam iz Ukrajine, imam jake veze. Većina moje porodice sa očeve strane i dalje govori ukrajinski kod kuće. Ne znam da li još uvek imam porodicu u Ukrajini, ali nadam se da imam. Posljednji put kada sam bio u posjeti 2003. godine, otišao sam u selo gdje je moj deda rođen, i tamo su bili neki Hemoni i razgovarali smo. Za mene je to jaka veza.
Drugo, ova porodična veza me je dijelom odvela u Kijev na ljetnu školu na Ukrajinističkom institutu u ljeto 1991. godine, samo sam učio jezik i historiju Ukrajine i družio se i pio. To je bilo vrijeme neuspjelog sovjetskog puča i naknadnog proglašenja ukrajinske nezavisnosti.
Nismo tačno znali šta se dešava. Ostali učenici i ja smo bili u zgradi koja je inače bila neka škola Komunističke partije. Bila je to otmjena zgrada, čak ste povremeno mogli pronaći i Pepsi. U hodniku je bio televizor i sjećam se izraza očaja na licima dvije čistačice. Moglo bi se reći da se dogodilo nešto strašno. A ono što su gledali bila je zvanična državna deklaracija puča. Tako da smo moji prijatelji i ja izašli na Majdan. Ne sjećam se ni kako smo znali da idemo tamo, nije bilo baš koordinirano, a nije kao da je već djelovao pokret za nezavisnost. Bilo je reaktivno. Sjećam se toga kao prave lokalne organizacije, ljudi se samo pojavljuju i razgovaraju jedni s drugima. Kada je puč propao, stali smo ispred parlamenta, Rade. Bio sam ispred parlamenta kada su proglasili nezavisnost. Tako da sam bio tamo na porođaju, takoreći.
Ali isto tako, ako se ideološki i intelektualno posvetite antifašizmu, a vaš život i život svih koje poznajete i vaše porodice nekoliko generacija su ožiljci i uništeni od strane fašista i nacionalista, tada razvijate jaku alergiju na bilo koju vrstu invazivnog nacionalističkog diskursa. Mnogima od nas iz Bosne lako je prepoznati simptome genocidne namjere, što Rusija radi u Ukrajini. To je zastrašujuće.
CS: Čini se da postoji široka podrška Ukrajini protiv Rusije u zapadnim medijima, što se čini značajno drugačijim od načina na koji je rat u Jugoslaviji bio i od tada je prikazan. Šta mislite da je drugačije u vezi sa ovim sukobom i šta je izazvalo ovu promjenu u zapadnoj percepciji sukoba?
AH: Mislim da je to dijelom prisustvo društvenih medija sada, ali isto tako mislim da je to jednostavno strateško. Godine 1994. istovremeno su se odvijale dvije strateške genocidne operacije u Ruandi i Bosni. Novine su koristile isti vokabular za oba sukoba. Clintonova administracija izdala je dopis da niko ne smije koristiti riječ "genocid", jer bi to primoralo Sjedinjene Države da odgovore. Dakle, umjesto toga, oba rata su javno protumačena kao hiljade godina mržnje. To je omogućilo da narativ bude: "Oh, ti ljudi su ludi, samo se mrze. Ništa ne možemo učiniti. Hajde da se ne petljamo".
Ali budući da je Ukrajina nezavisna država već 30 godina, nemoguće je odbaciti ono što se dešava kao stotine godina etničke mržnje ili bilo šta drugo osim invazije. Ali isto tako je svima jasno da se Sjedinjene Države, NATO i EU neće miješati. Rusija je prevelika i ima nuklearno oružje.
