U ovom momentu u prosječnoj bosansko-hercegovačkoj porodici ne razmišlja se toliko koliko je koji od političara ukrao, a još manje za koga će se glasati. Razmišlja se i sve glasnije propituje hoće li biti rata ili ne, hoće li Dodik - kao najgori, ali ne i jedini - zapaliti ratni požar i kada?
Gabriel Escobar, najistureniji igrač iz administracije američkog predsjednika Joe Bidena danas pred Senatom nije otišao ni jedan korak predaleko.
U vrlo pažljivom izlaganju on je rekao sve ono što misli, dozirano u skladu s diplomatskim iskustvom.
Njegovo svjedočenje pred Pododborom za Evropu i regionallnu sigurnosnu saradnju Komiteta za vanjske poslove Senata SAD.
Ovog puta nije rekao, na primjer, da "rata u Bosni i Hercegovini neće biti".
Nije rekao ni da se ne treba gubiti vrijeme "sa korumpiranim političarima" u maratonskim pregovorima o ovome ili onome u BiH.
Ali jeste rekao da "Sjedinjene Američke Države imaju plan za Bosnu i Hercegovinu". Šta je u tom planu?
Postupne reforme, korak po korak, oprezno, čuvajući krhku dejtonsku strukturu, ali vadeći BiH iz ludačke košulje tog sporazuma i usmjeravanje prema Briselu - Evropskoj uniji i NATO-paktu.
To zvuči sasvim ok!
Istakao je i da je BiH treća po korupciji na evropskom kontinentu. Prva na Balkanu.
Rekao je da je korupcija, a ne etno-nacionalizam, najveći problem BiH.
Rekao je i da je Milorad Dodik najgori, ali ne i jedini problem BiH.
Rekao je i da - po glavi stanovnika - iz BiH ide više mladih ljudi nego iz bilo koje druge države u (širem) okružennu.
Rekao je i da će Srbija, na kraju priče, morati priznati Kosovo kao nezavisnu državu. (Poznat stav).
Ali je rekao i da je u posljednjih par godina Srbija kojom brutalno vlada Aleksandar Vučić "dramatično" (što bi se moglo prevesti i kao - bitno, naglašeno, iznimno...) unaprijedila saradnju s NATO-paktom.
Rekao je i da Srbija, kao i Hrvatska, "ne žele rat na svojim granicama", da se neće ponoviti situacija iz 1990-ih, da u BiH postoji EUFOR koji u svakom momentu može računati na pojačanje od 3.500 vojnika i da mirovna misija EU u našoj zemlji isto tako u svakom momentu na terenu treba (mora) imati dovoljan broj vojnika da se suoči sa izazovima.
Stava je i da je kriza u BiH duboka, da su je proizveli politički bosanski Srbi na čelu sa Dodikom, ali nije izustio da je ona sigurnosni problem. Držao se kategorija politike.
Zanimljivo je i da je - odgovarajući na jedno od pitanja - istakao i da su SAD i evropski saveznici u stanju ukrajinsku krizu držati podalje od zapadnog Balkana.
Iz cijelog njegovog istupa moglo se vidjeti da se u Vašingtonu - ne samo StateDepartmentu, već i Bijeloj kući, Pentagonu... promišlja pomnije o zapadnom Balkanu.
Uspješno je izbjegao da se izjašnjava o aktivnostima bivše administracije - one Donalda Trumpa - u našem regionu.
Escobar - naravno - nije izrekao niti jednu neistinu. Još manje da je negdje "izletio".
To se odnosi i na dio koji se tiče visokog predstavnika i njegovog ureda.
Bonske ovlasti proglasio je "nuklearnom opcijom", alatom koji će se iskoristiti u krajnjoj nuždi.
To se senatorima nije svidjelo, što je trebao i očekivati.
Iz detalja rasprave o OHR-u moglo se iščitati da i oni koji - na kraju - odlučuju hoće li karijerni diplomata, kakav je Escobar, dobiti neku od narednih pozicija, prate i dešavanja u BiH i šire, kao i aktivnosti diplomata koji ih predstavljaju.
Te je poruka senatora bila da malo "rekalibrira" stav o "nuklearnoj opciji" i zatupa poziciju da Christian Schmidt može djelovati i prije nego li je prekasno. Kako i treba!
E sad, je li korupcija najveći problem BiH?
Ona već dugi niz godina nagriza tkivo ne samo ove države.
Korupcija se razgoropadila i počela širiti prateći sistemsko zapostavljanje BiH i regiona od strane Zapada.
Ona je procvjetala istovremeno kada je počeo buktati nacionalizam, a velikodržavni projekti (p)ostali sve izraženiji politički trend ne samo u Beogradu već i sve više Zagrebu.
Nezavršeni posao Zapad je ostavio iza sebe, brinući nove, veće brige, na koje se BiH i Balkan vratio na velika vrata.
I sada Escobar priča o korupciji.
I proglašava je najvećim problemom.
No, onda se otvara sasvim logično pitanje - zašto ne postoji američki, pa i evropski izaslanik za reformu pravosuđa?
Zašto se Vašington i Brisel bave reformom izbornog, a ne pravosudnog sistema?
Ova pitanja bacaju i sumnju na stav da "postoji plan". Ako i postoji, faličan je.
Jer, u ovom momentu u prosječnoj bosansko-hercegovačkoj porodici ne razmišlja se toliko koliko je koji od političara ukrao, a još manje za koga će se glasati.
Razmišlja se i sve glasnije propituje hoće li biti rata ili ne, hoće li Dodik - kao najgori, ali ne i jedini - zapaliti ratni požar i kada?
BiH, kao i ostatak regiona, žele biti sastavni dio briselske porodice. EU i NATO.
Kako vrijeme odmiče, ta perspektiva postaje sve neizvjesnija. I to Escobar i kaže.
I kaže da želi vidjeti veći i odlučniji angažman Evropljana na Balkanu. I kaže da se to - izgleda - počinje dešavati.
Balkan se, nakon više od 15 godina, vraća u fokus Zapada.
Nezavršeni posao treba završiti. Jednom za svagda. Lekcije iz perioda "ownershipa", tako omiljene otrcane fraze evropskih i američkih zvaničnika kojima smo na kraju više od decenije vidjeli leđa, dobro se trebaju prostudirati i primjeniti kako nezavršeni posao ne bi ostao opet to. Ili, još gore, kako se historija ne bi ponovila s Balkanom kao izvorom nove katastrofe.
Stanje na cijelom Balkanu - uključujući i Sloveniju i Hrvatsku - pokazuje da je na ovom tlu demokratija u povoju.
Iskustva nam kažu da su neke današnje koliko - toliko stabilne demokratije (SAD) začete i na revolveru kao konačnom arbitru.
Od Triglava do Eufrata, vladavina zakona je najslabija karika državnog sistema.
I tome, a ne izbornim reformama, međudržavnim dijalozima i drugim stvarima, treba posvetiti prioritetnu pažnju.
Jer, da se sistem vladavine zakona, ta nekada gromoglasno hvaljena reforma međunarodne zajednice u BiH, održala, danas bi političari krivi za neprovođenje presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu razgovarali s tužiocima i sudijama, a ne vašingtonskim i briselskim emisarima, na primjer.
U cjelini, Escobarovo svjedočenje budi neki tinjajući tračak nade. Samo "planu" koji je obznanio, treba dobranih prilagođavanja.
