Nema stabilnog Balkana dok se Srbija miješa u unutrašnje stvari svojih susjeda, dok ne priznaje kosovsku nezavisnost, crnogorsku samostalnost i bosansku cjelovitost.
Piše: Damir Rastoder
Putujući cirkus sa predstavnicima inicijative Otvoreni Balkan stići će i u Ohrid, 7. i 8. juna, što neodoljivo podsjeća na razgovore predsjednika republika pred raspad bivše Jugoslavije, koji su se selili iz grada u grad, neuspješno pokušavajući pronaći izlaz iz krize.
Srbija, Albanija i Sjeverna Makedonija ne odustaju od ovog projekta uprkos osporavinjima tri preostale države zapadnog Balkana, posebno zbog činjenice da postoje drugi oblici regionalnih incijativa koji su pod pokroviteljstvom EU, prije svega CEFTA i Berlinski proces.
Ova prva (CEFTA) isključivo ima ekonomsko-trgovinski karakter i trebalo je da olakša transport roba i eliminira carinske i van carinske barijere između država regije.
Berlinski proces je, pored zajedničkog regionalnog tržišta, podrazumijevao i realizaciju važnih infrastrukturnih projekata koji bi dodatno podstakli ekonomsku saradnju.
Za razliku od ove dvije inicijative, Otvoreni Balkan je prevashodno politička ideja kojoj je samo obučeno ekonomsko odijelo.
Njeni autori, Vučić i Rama, htjeli su preuzeti vodstvo u regionu od neefikasne EU, koja je puno govorila o saradnji i pomirenju, a malo šta je konkretno činila da se to i desi. Računali su i na podršku američke administracije s obzirom da inicijativa dolazi "odozdo", od aktera sa terena, a ne iz Brisela ili Vašingtona, što joj daje, na prvu loptu, i veću šansu da u praksi zaživi. Escobarovi hvalospjevi Otvorenom Balkanu samo su dokaz da je prevara u dobrom djelu uspjela. Vučić je bio sretan da cijelu ideju o saradnji u regionu oslobodi politike i prošlosti i svede je samo na trgovinu i biznis, po modelu "šta je bilo, bilo je, okrenimo se budućnosti", dok je njegov partner Rama objašnjavao da je Otvoreni Balkan jedini legalan način da svi Albanci žive zajedno na ovim prostorima.
Srbijanski predsjednik nije o tome javno govorio, ali nema sumnje da je i njegov glavni motiv da sve Srbe okupi pod balkansku šljivu.
Pošto je osnovna maksima svih nacionalista da "naši interesi zavise od našeg broja", Vučić vjerovatno smatra da Srbi i Albanci predstavljaju dva ključna naroda i kičmu Otvorenog Balkana. Za druge je namijenjena uloga "manjina" koje trebaju biti zadovoljne što će moći prodavati svoju robu na većim tržištima.
Za sada su BiH, Crna Gora i Kosovo protiv ovog projekta, jer su namjere autora prilično politički jasne, a ekonomski krajnje diskutabilne.
Da su iskreno željeli ekonomski efekat tražili bi rješenja u okviru CEFTA-e i radili na njenoj deblokadi. Za Vučića i Ramu je važno da im se pridruži još neka od ove tri zemlje. Bosna i Kosovo sigurno neće, vjerovatno ni Crna Gora, ali zato hoće Dritan Abazović, koji spletom okolnosti obnaša funkciju premijera. Čak je i doskorašnji prosrpski premijer Zdravko Krivokapić odbio pristupiti Otvorenom Balkanu, zbog brojnih kontraverzi koje prate samu inicijativu. Abazović će prisustvovati samitu u Ohridu u svojstvu posmatrača, mada ne krije simpatije prema onome što rade Vučić i Rama.
Time im vraća i dio duga, jer je Vučić zaustavio bilo kakve proteste koje je prosrpski Demokratski front u Crnoj Gori pripremao zbog izbora Abazovića za premijera.
Zli jezici tvrde da je Vučić obećao Vučiću, prilikom tajnih susreta u Beogradu, da će Crna Gora pristupiti Otvorenom Balkanu, a uz to i potpisati Temeljni ugovor sa SPC za vrijeme njegovog mandata. Nije na odmet spomenuti da je na sastanke sa srbijanskim predsjednikom Abazović tajno putovao iz Tirane, avionom Vlade Albanije.
"Sve što vam je potrebno u životu su neznanje i samouvjerenost. Tada vam je uspjeh zagarantiran", pisao je Mark Twain, a živi primjer toga je crnogorski, slučajni premijer Dritan Abazović.
Još ako ste u službi ostvarivanja tuđih interesa, onda vam je samo nebo granica.
I to sve sa četiri poslanika od ukupno 81, koliko ih ima u crnogorskom parlamentu.
Vučić bi morao znati da nema ni Otvorenog, ni mirnog Balkana bez suočavanja sa prošlošću i rješavanjem političkih problema iz prošlosti.
Ni 27 godina od završetka rata nisu utvrđene i međusobno prihvaćene granice između država, problem nestalih je i dalje otvoren, a da ne govorimo o ratnim zločinima i zločincima.
Nema Otvorenog Balkana dok je podrška srpskog društva ruskoj agresiji na Ukrajinu iznad 84%, a svega trećina populacije želi ulazak u EU.
Na kraju nema stabilnog Balkana dok se Srbija miješa u unutrašnje stvari svojih susjeda, dok ne priznaje kosovsku nezavisnost, crnogorsku samostalnost i bosansku cjelovitost.
Kad se to riješi, onda će priča o transportu paradajza i paprika dobiti svoj puni i pravi smisao.
Čini se da je sve prosto.
Ali Abazović ne bi da se prica o prošlosti. Slučajno, baš tako govori i Vučić.
