Piše: Šaćir Filandra
Razloge za skoru pojavu bosanske ideje unutar
dominantno bošnjačke intelektuale zajednice nije teško odgonetnuti. Nakon
uspješno uspostavljenje zatim ratom odbranjene države bosanske političke snage
poslijednje dvije decenije su klonule, izgubile dah i polet, padajući u stanje
društvene, političke i idejne depresije. Pokazalo se da oni koji su znali
obraniti državu ne znaju je graditi. Malodušnost, bezidejnost i dezorijentacija
pokazuju duboku moralnu krizu tih snaga, majku svih njihovih kriza. A oni to
jedino niti mogu niti žele priznati. Osjećaj
neuspjeha ili izostanka željenog razvoja, ako to manje bolno zvuči, bosanskohercegovačkog
državnog projekta lebdi iznad naših glava i polagano nagriza naše duše. Naše
povjerenje u našu državu danas je na najnižem nivou u suvremenom dobu. Aktualna
epidemiološka situacija sve slabosti države iznijela je na površinu. To sebi ne
želimo priznati, nije se baš lahko ni sa tim suočavati, jer je od političke do
lične depresije mali korak. Senzitivni mladi ljudi najdublje osjećaju to
stanje, osim onih koji su dio vladajućih stranačkih oligarhija i imaju
uhljebljenje u javnom sektoru, te hvataju put pod nogu u pravcu Njemačke.
Poslijeratni polet i optimizam, sada zamijenjen apatijom i učmalošću te sve
više zebnjom i strahom, a strah ne želim ni tematizirati niti prizivati budući
je skoro tu, u ovom dvodecenijskom periodu politički vrhunac je imao propašću
tzv. Aprilskog paketa 2006. godine, kojom prilikom su Bošnjaci, i vidi ti sada
te paradoksalije, njegovog grobara učinili junakom i svakovrsnim doličnikom.
Danas bauk bosanstva još ne kruži Bosnom, mada ni
to nije isključeno, ali se o njemu sve javnije šapuće, u probljescima i govori.
U svakom slučaju to je jedna nova/stara ideja, jedan novi narativ koji smjera
na buđenje bosanskih utopija i stog aspekta ovu ideju valja pozdraviti.
Izrastajući iz ove navedene političke depresije, propasti duha i
deintelektualizacije politike te posvemašnje moralne krize ova ideja se nadaje
kao spasonosi novum. Da li će to i postati ne zavisi samo do njenih
protagonista već od čitavog niza kontekstualnih činjenica.
Kao i svaka nova ideja i ova je na startu polemična,
dvojbena, za mnoge nepoznata, nerazumljiva, pa čak i zazorna, istovremeno je
intrignantna, skoro pa uzbudljiva, mami uzdahe, golica maštu, podgrijava
zapretane emocije i priziva stare memorije. Siguran sam da ona nije a niti
treba biti, bar na osnovu poznavanja nekih od njenih protagonista, „eglen o
starom vaktu i zemanu“ mada se teško oslobađati romantičarskih fantazmogorija u
svijetu u kome živimo, budući su one materijal koji se uvijek gladnim dušama
lahko može prodati. Dakle, ona nije nikakva negativna utopija koja smjera na
reuspostavu nekog „zlatnog doba“ naše nacije, a u što su jednim dijelom upale
naše okružujuće nacije.
Za promociju ove ideje je izuzetno važno da se
ova krajnost u startu otkloni.










