.jpg)
Piše: Damir Rastoder
Srpski ministar odbrane Aleksandar Vulin često ponavlja da će se nacionalno pitanje Srba riješiti tek kroz realizaciju projekta "srpski svet". Njegov mentor Aleksandar Vučić toj sintagmi dao je nešto beningniji, čak i milozvučniji naziv Otvoreni Balkan, uz terciranje i asistenciju svog partnera Edija Rame. U suštini, radi se o istom sadržaju u drugom pakovanju.
Šta je zapravo srpski svet, o kome Vulin govori, a Vučić praktično radi?
Da se odmah razumijemo, prevashodno je ovdje riječ o teritorijama, pa tek onda o ljudima, koji u konkretnom slučaju samo služe da bi se potvdila stara maksima "čije ovce njegova je i livada". Srpske nacionaliste ne zanima kakva je, već kolika je država, još manje ih zanima kako se u njoj živi, već kakav je njen etnički sastav. Otuda bi zamišljeni "srpski svet" obuhvatao 12% teritorije Kosova (četiri opštine na sjeveru), 49% Bosne i Hercegovine i 100% Crne Gore. Dakle, cijela država, uz Srbiju kao pijemonta ovog jednonacionalnog okupljanja. "Srpski svet" bi se tako prostirao na površini od 119.000 km2. To bi bilo manje od nekadašnjeg Dušanovog carstva (250.000km2), ali značajno više od teritorija koje su bile u sastavu Kneževine i Kraljevine, a svakako više i od današnje Srbije. Pošto je Vučić opsjednut sa svojim zapadnim susjedom, s pravom bi mogao da kaže da je "srpski svet" dva puta veći od Hrvatske (56.594). A što je njemu još i važnije, njegovi propagandisti bi ga vrlo brzo uspoređivali sa carom Dušanom. Znam da zvuči šašavo, ali samo onima koji nikad nisu gledali Pink ili Happy TV. Osim toga,Vučić je predano radio na ostvarenju ove velikodržavne ideje.
Tako je svojevremeno sa Tačijem već dogovorio razmjenu teritorija između Srbije i Kosova, koju je Tači eufemistički zvao korekcijom granica, a koja je podrazumijevala da Kosovu pripadnu dvije opštine na jugu Srbije, a zauzvrat bi Srbija dobila 4 opštine na sjeveru Kosova. Dobar dio međunarodne zajednice je načelno podržao ovakvo rješenje, ali se tome, neočekivano, usprotivila Angela Merkel, pa su tako Tači i Vučić ostali bez Nobelove nagrade za mir, kojoj su se potajno nadali. I ovo djeluje blesavo, a ko ne vjeruje neka pita saradnike njemačke kancelarke, koji su bili uključeni u ovaj pregovarački proces. To je, inače, bila jedina pozitivna stvar koju je Merkel uradila za zapadni Balkan, jer je ona glavni krivac za minimizaranje problema i njihovo guranje pod tepih, a naročito za podršku stabilokratiji i autokratama u regionu. Bez obzira sto je dogovor sa Tačijem propao, Vučić će i dalje koristiti i instrumentalizirati Srbe na Kosovu sa ciljem da stvori tamošnju Republiku Srpsku ili kao ulog za neku buduću teritorijalnu trgovinu. Vojno osvajanje sjevera Kosova i priključenje Srbiji je malo vjerovatno, zbog prisustva KFOR-a.
U BiH Vučić ima nešto bolju situaciju, jer je Dejton Srbima dao teritoriju, a bosanskoj državi oduzeo funkcionalnost. Dok srbijanski predsjednik ponavlja da nikada neće ljetovati u Hrvatskoj, Srbi i Hrvati u BiH se ponašaju kao rođena braća u podjeli zemlje. Na ruku im ide i međunarodna zajednica, što činjenjem, a više nečinjenjem i neznanjem. Dok god razni Eskobari tvrde da je korupcija a ne nacionalizam glavni problem na Balkanu, nacionalisti svih boja mogu zadovoljno da trljaju ruke i dovršavaju svoj prljavi posao. Ali, ima nešto što im sreću kvari. Ruska agresija na Ukrajinu razotkrila je i destabilizirajuću ulogu Moskve u regiji, a kao platforma za te aktivnosti koristi se Srbija i Republika Srpska. Dodikov separatizam, u praktičnom smislu, odgođen je za neka bolja vremena, zbog promjene Putinovih prioriteta i odluke da "denacifikuje Ukrajinu". Dodiku sada preostaje da čeka Trampa ponovo u Bijeloj kući, da se Orbani razmnože i po drugim zemljama EU, ili da se sama Bosna raspadne zbog konstrukcione nefunkcionalnosti. Zato je najrealniji status quo, Bosna na broju, ali i nacionalisti siti.
