Očigledno, u pitanju je metoda „napad je najbolja odbrana“.
Podsjetimo, rušenjem Berlinskog zida, Rusima su vrata Zapadne kulture otvorena u najboljoj namjeri i htijenju poticaja dijaloga među kulturama i rada na zajedničkim ekonomskim, vojnim i političkim interesima. Kako su Rusi iskoristili dobru volju Zapada, više je nego očigledno.
Treba imati na umu jednu veoma važnu stvar, a to je da ovakav rat ne kreira slike pred očima kakve su bile u periodu agresije na BiH. Međutim, dok pišem ovaj tekst, a i vi dok ga čitate, znajte da ga čitate dok je vani ratno stanje. Ali, taj rat vi ne vidite i ne čujete, što ne znači da ne možete jer je on psiholško-propagadni rat, a izvještaje sa ratišta i koliko neprijatelj napreduje ugodno ćemo pratiti u većini medija. Naravno da svaki rat ima svoje žrtve i pitanje je ko je ovdje žrtva, ali čini mi se da je taj spisak žrtava zaista dug. Žrtva je ovdje sve što nije na njihovoj strani i sve ono što se istinski bori za državu BiH.
A šta je činiti Bosni? Bosna i Hercegovina se danas ne brani mišićima, barem ne u ovom trenutku, nego gradnjom duhovnog bedema koji ne predstavlja izolaciju, naprotiv taj zid je toliko visok da se sa njega vidi daleko kako na zapad tako i na istok. Raznim materijalom se gradi taj bedem pa tako imamo ugrađenu u njemu historiju, književnost, kulturu, sabur, religiju i institucije.
Mišljenja sam, nakon što smo devedesetih godina prošlog stoljeća izgradili nacionalne institucije i konačno napravili granicu između dobra i zla kako za narod tako i za državu, da danas najveći značaj u odbrani treba dati institucijama Bosne i Hercegovine, pa makar u njoj radio jedan službenik i to kao portir, jer to je državna institucija prije svega. To su organi našeg tijela, a hvala Bogu imamo mozak da organima upravljamo.
Svjedoci smo raznih napada na njih, gdje se pored ostalog napada na dostojanstvo tih institucija, a što i jeste jedan dio 3D mete, pa smo tako imali na sceni priliku da svjedočimo najvećim poniženjima poput tamničenja rukovodilaca tih institucija, što je nezamislivo u većini liberalno-demokratskih država, kakva je i Bosna i Hercegovina. Naravno ne treba ići u krajnost da bilo ko treba imati apsolutni imunitet. Ali žrtve hibridnog rata, treba posmatrati kao kapetane brodova, jer zamislimo ako tone država kao nešto posljednje, onda i oni tonu skupa s njom.
Da li su nam u ovim trenucima potrebni intelektualci i da li ih moramo staviti u prve redove na frontu? Ovo pitanje je toliko puta postavljeno i na njega dato isto toliko odgovora da je na trenutke mučno i pročitati ga jer se uvijek traže bosanski intelektualci kao slamka spasa. Jednostavno doveli smo intelektualce u stadij otrcane fraze. Ali dokle god bilo koje djelo kao plod njihovog rada u bilo kojem pojedincu probudi želju za ramišljanjem pa makar ništa i ne učinio, a stalno razmišljao, njihova dužnost prema domovini bit će ispunjena. Svakako ono što je neophodno, s obzirom na razvoj društvene zajednice, jeste kontinuitet tih djela i njihova ažuriranja kako ne bismo ušli u lavirinit u potrazi za identitetom. Dakle, možemo zaključiti da je inteligencija svoj zadatak obavila i ostavila nam temelje i odgovore za sva pitanja, a na nama je da postupamo prema tim načelima i vodiljama što bi za cilj imalo kolektivnu trezventnost da u konačnici ja koji pišem i vi koji čitate budemo stražari na bosanskom bedemu koji kroz vijekove zna samo za dane ponosa i pobjede. Tek tada, ogoljet ćemo hibrida u liku anđela i učiniti ga bespomoćnim.
Neka nam je sretan Dan državnosti!
(Tekst je objavljen na portalo Bosanskamisao.ba)
