Aleksandar Vučić, predsjednik Republike Srbije, otkrio je prije par dana na omiljenoj Televiziji Pink da je BIA cijelu noć, uoči vojno-policijskog ustoličenja Joanikija Mićovića na Cetinju, obavještavala srpsko rukovodstvo o događanjima u Crnoj Gori, piše Vladimir Matijanić za portal Index.hr.
BIA je, ako niste upoznati, srpska SOA, tajna agencija, a ustoličenje Joanikijevo je, ako ni s tim niste upoznati, bio vojno-policijski spektakl s helikopterima, suzavcima, gumenim mecima i ostalim svjedočanstvima evanđeoske ljubavi kojim je crnogorska država odvratila svoje državljane od nakane da neposredno, ispred Cetinskog manastira, izraze stav o Joanikijevu preuzimanju Mitropolije crnogorsko-primorske.
Vučić nije odgovorio što je srpska tajna policija radila u Crnoj Gori
Dakle, BIA. Špijunski svijet i polusvijet - razlike često nema - rado vršlja kojekuda, pa i po tuđim državama, no ne događa se baš prečesto da predsjednici suverenih država javno priznaju da njihovi agenti noći provode špijunirajući po inozemstvu i prava je šteta što s druge strane nije bio samosvjesniji novinar ili novinarka da Vučića zaustavi s vrlo jednostavnim i kratkim - zašto?
Ako je Srbija sekularna država, ako između nje i Srpske pravoslavne crkve ipak postoje stanovite razlike, onda ustoličenje istaknutih crkvenih ličnosti ne bi trebao biti posao koji mobilizira državne resurse i šalje ih u druge zemlje po obavještajne informacije. Ako je, pak, Srbija crkvena država ili ako je Srpska pravoslavna crkva njezina duhovna štaka, onda je Joanikijevo ustoličenje nekovrsna vojno-redarstvena operacija - da se poslužimo pripadajućom hrvatskom terminologijom.
Vučićev odgovor na prostodušno "zašto?" bio bi utoliko interesantniji što je aktualna crnogorska vlast kadrovski i sadržajno prosrpska. Vladajuća koalicija sastavljena je na poticaj Srpske pravoslavne crkve, ogorčene nakanom partije vječnog crnogorskog vladara Mila Đukanovića da donese zakon koji se konfrontirao s njezinim imovinskim pretenzijama. O mjeri crkvene involviranosti u sastavljanje aktualne crnogorske vlasti svjedoči podatak da se pokojni mitropolit Amfilohije, ratni huškač i Joanikijev prethodnik, u rujnu prošle godine osobno angažirao u poticanju pregovora među članicama aktualne vladajuće koalicije.
BIA, dakle, nije išla na teritorij gdje su Srbi na bilo kakav način ozbiljno ugroženi, nego u državu s izabranom prosrpskom vlašću. Njezina se akcija mogla opravdati nekakvim nacionalnim interesima.
Racionalnih razloga nema.
No, tamo gdje prestaje racionalno, počinje nacionalno. Vučiću, a i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Crna Gora i Republika Srpska u Bosni i Hercegovini dođu kao neka vrsta satisfakcije za Kosovo izgubljeno u eri Slobodana Miloševića. Mimo iluzija o Kosovu kao "zavjetu Srbije", kako je to formulirao patrijarh Porfirije, prvi čovjek SPC-a, ostaje sasvim hladna i racionalna činjenica da je to druga država, NATO-ova baza, ali i da u Srbiji nema dovoljno topovskog mesa spremnog napustiti ovozemaljski život da bi se kod Prizrena podigao nacionalni barjak.
No, Republika Srpska u nestabilnoj Bosni i Hercegovini, s neurotičnim Miloradom Dodikom, i Crna Gora s crkvenom koalicijom predstavljaju utješni plijen u mjeri u kojoj to budu dopuštale međunarodne okolnosti. Formalno pripajanje zasad nije moguće, Crna Gora je i članica NATO-a, no od takozvanih međunarodnih faktora ne treba očekivati previše.
Postoji detalj zgodan za ilustraciju ovog što tvrdimo. Porfirije, inače gorljivi verbalni borac za Kosovo, naumio je i u svibnju svečano se ustoličiti u Peći, "u drevnom sjedištu Srpske pravoslavne crkve", ali je krotko odustao zbog epidemioloških mjera "u južnoj srpskoj pokrajini", izvijestili su srpski mediji. U Crnoj Gori nije bilo odustajanja, tamo je vlast bila spremna gumenim mecima i suzavcima tjerati okupljene protivnike Joanikijina ustoličenja.
Iz svega navedenog isijava sličnost između Vučića i Miloševića. Vučić je blizak SPC-u čak i više nego Milošević na početku vladarske karijere - SPC je kasnije nervirala Miloševićeva spremnost da potpiše i poneki mirovni sporazum, ali to je danas gotovo nevažno.
Aktualni predsjednik Srbije u Porfiriju je našao srodnu dušu, navodno su povezani obiteljski, ali i duhovno: Vladar je, priča se, još u doba dok je bio potrčko ratnog zločinca Vojislava Šešelja u Srpskoj radikalnoj stranci, odlazio kod Porfirija liječiti dušu ispovijedanjem.
