Tuga: Umro Adem Dautbašić, sin Rabije

Piše: Almasa Hadžić

U Tuzli je u četvrtak uvečer, od posljedica koronavirusa, umro profesor Adem Dautbašić. Umro je „dragi profesor“  s kojim se na društvenim mrežama, od trenutka saznanja za njegovu smrt, opraštaju njegovi učenici iz Mješovite srednje hemijske škole iz Tuzle, s nevjericom da su izgubili svog profesora hemije.

Vjerovatno mnogi od njegovih učenika, pa i oni koji su ga u gradu poznavali kao dobrog, kulturnog i smjernog „profesora Adema“ nisu znali  koliko porodične tragedije, u sebi nosio ovaj čovjek, koji je 1995. godine, nakon pada Srebrenice lutao brdima od Srebrenice do Zvornika, pa opet do Žepe da bi, konačno nakon 20 dana, stigao u Tuzlu.

Malo ko zna da je profesor Adem stariji brat čuvenih srebreničkih radioamatera,  blizanaca, braće Sejada i Senada, s kojima je tog 11. jula 1995. godine krenuo u koloni smrti, da bi se izgubili tokom prvog velikog granatiranja kolone u području Kamenice.

Kad sam u decembru 2001 godine, u tuzlanskom Domu penzioner, pokucala na vrata sobe 606 u kojoj je živjela  Rabija-hanumu Dautbašić sa svojim nepokretnim sinom kojemu je naprasna bolest već bila oduzela i moć govora, ispričala nam je da od djece ima još sina Adema i kćerke Zinetu i Mirsadu.

„Za mene je život nešto što drugom pripada. Nemam radosti, nemam želja, nemam prohtjeva. Dođe mi kona iz susjedne sobe. Posjedi malo, šuti i ne vidim kad izađe. I njoj jedinac sin poginuo. Okrenem se kroz prozor, snijeg pada. Pogledam na drugu stranu, ono, dijete mi nepokretno na krevetu, očima govori da mu nešto treba. Gledam ga kako vehne, pa se sjetim kad je bio zdrav, upisao fakultet. Onda poredam po stolu ove fotografije da se moje djece malo nagledam. Sejad i Senad su se uvijek skupa fotografisali, jer jedan bez drugog nisu nigdje išli“, ispričala nam je neutješna majka Rabija, tačno dva dana uoči jednog od, tada,  nadolazećih bajrama.

Da joj nije, kaže, Adema, teško da bi ona, što od bolesti, što od tuge, mogla hizmetiti svom nepokretnom sinu koji je obolio nakon prve godine fakulteta.

A Adem joj je navraćao svaki dan. 

Nekad jednom, nekad dva puta, kaže.

Dvije godine kasnije, u martu  2003.godine, na vijest da su pronađeni i identifikovani posmrtni ostaci njenih blizanaca Sejada i Senada,  ponovo smo u Domu penzionera u Tuzli posjetili Rabija -hanumu.

„Pitam ja mog Adema da mi sve po redu kaže, da ništa ne krije, jesu li im cijela tijela. Reče mi jedan je pronađen u grobnici u Pilici, a drugi u Novoj kasabi. Cijeli su skeleti im ostali, čak je Adem vidio i ranu od metka na Sejadovoj ruci, rekao mi je - ispričala nam je majka Rabija.