Piše: Almasa Hadžić
Teško je vraćati sjećanje na ispovjesti logoraša – zarobljenika srpskih i hrvatskih logora iz protekle agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Svaka ta ispovjest, raskrvari u vama rane za koje ste mislili da su zarasle, ili da su ih bar, koliko, toliko, zaliječile neke vedrije priče koje ste u vremenu koje je prošlo, kao novinar, slušali i zapisivali.
Nakon jučerašnjeg obraćanja Rezaka Hukanovića na dženazi u Prijedoru, koji je preživio pakao prijedorskih logora, sjećanje me vrati na ispovjest jednog logoraša iz Prijedora, zabilježenu prije 12 godina.
Priča je to o zlu, o mržnji u nekad prelijepom gradu za koga se mislilo da u njemu žive dobre komšije, prijatelji, školski drugovi, ustvari ljudi, insani, kakvi su se do tada dječačkom gledanju mog sagovornika činili, a koje je za vrijeme boravka u logoru gledao kako se pretvaraju u vukodlake, mučitelje, ubice.
Gledao kako ubijanjem i mučenjem zarobljenika, kako svoju, tako i biografiju grada Prijedora zauvijek ispisuju zlom, u nadi, valjda, da se tog zla neće imati ko sjećati i o njemu pričati.
Ipak su se prevarili!
Ispovjest ovog logoraša objavila sam u „Dnevnom avazu“ u novembru 2013.godine.
Zbog onih koji lako zaboravljaju, ali i onih koji su zločine činili i godinama žive u uvjerenju da pred sudije i tužioce nikad neće stati,ispovjest ovog logoraša objavljujem ponovo. .
................................................
SVJEDOK PRIJEDORSKOG HORORA
Otkopavanje grobnice Tomašica ponovo je raskrvarilo nikad zarasle rane Prijedorčana. Sjećanja na torture i zlostavljanja, poniženja, brutalna ubistva, kao i na njihove aktere, vratila su se poput najcrnje more i to svježa i jaka, kao da se sve jučer dogodilo.
Naš sagovornik imao je samo 15 godina kada se našao u prijedorskom mučilištu. Danas živi u jednoj od skandinavskih zemalja i svoju ispovjest odlučio je podjeliti s javnosti. Zasad tajno, ali, kad zatreba, sigurno i javno. Koliko zbog onog što je tada preživio i vidio, još više zbog gorčine koju danas osjeća gledajući svoje mučitelje, kako slobodni i bez griže savjesti hodaju njegovim gradom.
Kao da je jučer bilo, kaže, sjeća se 30.maja 1992godine kada je sa lokalnog Radio Prijedora Bošnjacima i Hrvatima poručeno da sa bijelim trakama na rukama dođu pred hotel „Balkan“.
„Ništa nam, mnogim , u tome nije bilo čudno. Do dolaska pred kafić Asafa Kapetanovića, čak su se neki ljudi smijali. Međutim, pred Asafovim kafićem bio je haos. Idući prema Zagradskoj pijaci već su se nazirala tijela ubijenih ljudi. Ubijeni su bili privatnici albanskog porijekla, koji su u Prijedor došli krajem osamdesetih godina, poput poznatog „zvjezdaša“ vlasnika kafića „Crvena zvezda“ na autobuskoj stanici. Vidim, nema mu pola glave. Njegov mozak se izlijeva na asfalt, a ostatak glave je bio skalpiran. Do njega leže braća sa Jereze.
Ćevabdžija Ekrem „junački“ upucan s leđa sa dva hica. Privatniku sa Urija počinje curiti mozak. Tu je i još par leševa sa razbacanim dijelovima tijela i ličnim stvarima.
Četnik nam naređuje da idemo dalje, pred hotel „Balkan“.
Putem prema hotelu, priča , osjećao se zadah paljevine. Na gradskoj džamiji polupani prozori, ispred džamije krv. Izgorjela vakufska kuća.. Na sve strane leševi. A pred„Balkanom“ prizor kojeg ne zaboravlja: paradiraju četnici i to sve komšije, dojučerašnje radne kolege, školski drugovi. Među njima Dragan Supić predsjednik četničke omladine koji svojoj pratnji naređuje ko će u koji autobus.
„Vidim sina trenera Zubanovića, ponosan što taj dan „brani“ srpski narod. Naređuje da se maloljetni izdvoje od starijih, a mene, iako sam tek napunio petnaest godina, ubacuju u autobus koji nas, kažu, treba voziti u sabirni centar Trnopolje. Nakon kratkog vremena vožnje, umjesto skretanja za Trnopolje autobus je krenuo, kako ćemo ga kasnije zvati „putem smrti“, koji vodi u rudnik Omarska.
Već na izlazu iz autobusa slijede udarci. Udara me jedan vojničkom čizmom u predjelu polnog organa. Kada su vidjeli kako se previjam od bola, nastavljaju i to uz komentar „je.o te Alija, ako preživiš nećeš se makar razmnožavati“.
Ustajem nekako i idem u prostoriju koju smo kasnije zvali Mujina spavaona“ prisjeća se naš sagovornik.
A, Mujo je, priča, već bio ubijen jer je bio nezgodan svjedok. Prvu noć u Omarskoj, vidjeli su da će to biti pakao, priča. Neki su , u svojoj naivnosti pokušali da stupe u kontak sa svojim nekadašnjim prijateljima Srbima, kumovima i komšijama.
„Primjećujem čovjeka u uniformi. Ide brzo, a ljudi ga okružuju da pitaju šta se to dešava, šta će biti s njima, a on vadi oružje i puca masi u noge. Srećom, promašuje. Bio je to Miroslav Kvočka.
Sljedećih par dana naše komšije i radne kolege naših roditelja naprosto su se utrkivali ko će biti okrutniji. Posebno se isticala smjena Mlađe Radića zvanog Krkan“.
U Radićevoj smjeni, prisjeća se, bila su tri zloglasna brata Marmat za koje se ne zna koji je od kojeg bio okrutniji. .
