Podsjećanje na četničko klanje maloljetne srebreničke djece

Piše: Almasa Hadžić

Foto: Ahmet Bajrić Blicko

Danima pokušavam doći do informacije je li živa i, ako jeste, gdje je sada, Ramiza Ajšić iz sela Kutuzero u Srebrenici.

Ramiza je majka koja je odsječenu glavu svog maloljetnog sina Muje, 12.jula 1995.godine, našla ispred takozvane „Mehanove kuće“ u Potočarima, neposredno nakon što su mu je odsjekli četnički koljači i na kojoj se, kad ju je Ramiza uzela u ruke „još osjećao po neki damar“.

Uz pomoć prijatelja Samira iz Vlasenice, saznadoh da Halil Ajšić, brat blizanac ubijenog Muje, dugo već, sa porodicom živi na području Lukavca.

Okrenem Halilov broj telefona, predstavim se, pitam da li se sjeća našeg razgovora od prije, ni sama više ne znam koliko godina, kojeg smo vodili sa njim i njegovom majkom u avliji porodične kuće u Kutuzeru.

„Sjećam se kako ne“ odgovori zahvaljujući se na pozivu.

„Majka i otac dugo već nisu među živima. Niko od nas, njihove djece, koja su preživjela genocid ne živi više u Kutuzeru.

Odem ponekad u rodno selo, obiđem kuću, mezarove...

Hvala vam što se interesujete“.

Hvala i tebi Halile i oprosti što, podjećanjem na naš razgovor uoči jednog 11.jula od prije mnogo godina, ponovo diramo tvoje bratske rane.

..............................

Ramiza Ajšić: „Zgrabih Mujinu otkinutu glavu, a ona još vruća“

.....U Selo Kutuzero iznad Srebrenice, vozilom se putuje dobrih sat vremena. Najprije, asvaltnim putem kroz Zeleni Jadar, uz koji se svako malo ukažu tragovi ekshumiranih masovnih grobnica, pa onda makadam pravo pred kuću Ramize Ajšić

Ramiza je majka Amira i blizanaca Muje i Halila. Amir je poginuo 1992.godine, a Muju su četnici zaklali u Potočarima 1995.

„Mog Amira ukopali smo ovdje u selu. Ubiše ga dušmani. Nose ga u deki, tijelo svo raskomadano. A ja gledam, hoće duša da izađe od tuge za djetetom, a ne može.

Dođe onda juli 1995.gdoine, valja bježati . Ja u Potočare sa ženskom čeljadi i djecom, a moji blizanci Mujo i Halil sa ocem Ćamilom odoše šumom. Stigli mi u Potočare, kad se moji blizanci pomoliše. Kažu, rekli im, idite vi u Potočare, vi ste djeca, neće vama niko ništa“ prisjeća se Ramiza.

Priča tečno, sabrano, kao da se njena tragedija desila nekome drugom. Gleda pravo, glavu rijetko okrene, govor joj jeste jednoličan, pomalo usporen, kao i ruke koje povremeno podigne. Lice joj tamno poput orahova drveta na kome, u neko vrijeme zaigra damar.

Čista žena, ali živa ubijena sudbinom koja ju je zadesila.

Pobolijeva, priča.

„U Potočarima sve duša na dušu, a meni moj Mujo nosi deku, kaže „hladno ti je, mati, pokrij se“. I sad mi je ta slika pred očima.

Sutradan, krenu konvoj prema Tuzli. Ode snaha sa djecom, odoše i Mujo i Halil sa njom, velim neka se oni spase, a za mene je lako. Pade mi neka tegoba iz pluća.

Negdje oko podne, eto ti mog Muje – nisu mu dali u autobus, a Halila pustili. U rukama mu balončić za vodu veli „odoh ja mati donijeti vode“.

„Ne Mujo“ ja ću ti njemu „ne idi, čujem dolje u kući Mehana konduktera ubijaju ljude“, a on meni, „ne boj se mati“ neće, kaže, ići Mehanovoj kući već samo dolje do one rječice da zahvati vode. Ma kakve riječice, velim ja njemu kad je sva krvava kao da je neko obojio. Jok, ode dijete“ priča Ramiza.

Ramiza ne plače dok priča. Presušile joj oči, veli. Bolesna je „na srcu“ kaže, a opet, ono što je vidjela u Potočarima, govori, mora pričati neka narod čuje.

„Jedan balon vode je donio, ali narod popi i Mujo se ponovo vrati. Kako on ode, gledam ja odovud, iz Mehanove kuće izađoše četvorica, idu prema Muji. Ja utrnula, ne mogu da se pomjerim. Nema ga, nema poduže vremena. Strepim.

Ide jedna žena po vodu, a ja joj velim „de ženo vidi ima li mi djeteta“. Koliki je, pita ona mene, a ja velim da mu je 14 godina. Domalo, žena se primaknu, nudi mi vode da popijem, da se umijem. Čučnu pored mene i kaže mi da mi je dijete, pred Mehanovom kućom, zaklano“ nastavlja svoju priču Ramiza.

Proguta pljuvačku, sve bi, kaže, dala da može da grohne suzama, ali, ne može, sve je odavno u njoj utrnulo.

„Zapomagah ja, vrištim, trčim prema Mehaovoj kući, kuda, ne znam, ali znam da nisam putem. Dođoh tamo, kad pred kućom, vidim moj Mujo, ali mu samo glavu vidim. Zgrabih onu glavu u obadvije ruke, ona vruća, po neki damar se osjeti još, oči kao da su žive, valjda kako je u njih pogledao, tako i ostale“.

U jednom trenutku Ramizin glas utihnu. Ne može dalje. Popi malo vode, potrlja svoje uvehlo čelo, duboko udahnu...

Kaže, ono čega se još sjeća jeste ogroman čovjek, ili joj se tako učinio, koji je pred nju izašao iz Mehanove kuće.

„Na njemu kecelja, krvava sva, kao u mesara. On je klao, a druga dvojica su mu dovodila na klanje ljude. Ja i dalje držim onu Mujinu glavu, a on na mene viče „pušćaj tu glavu“. Velim neću, zakoljite i mene, a on mi psuje balijsku majku... Šta je kasnije bilo ne znam. Znam samo kad sam se otrijeznila da sam sva bila mokra, krvava. Ko da sad gledam u ona vrata na Mehanovoj kući i, iza njih, unutra, ljudskih glava ne mogu se prebrojiti...

„Pitate me kako sam živa. Kad mi je Amir poginuo 1992.godine vidjela sam ga svega u komadima. Ovdje smo ga u selu ukopali.

A onda Mujo. I sad kad pogledam u svoje dlanove, kao da vidim onu Mujinu glavu i oči njegove kako me gledaju.

Kad su pronašli Muju u grobnici u džepu mu našli sliku i na njoj Amir s curom. Osim jedne školske fotografije što je Halil čuva, od Muje nemam ništa više. Kako patim ja, još više Halil. Blizanac je to, samo vehne za svojim bratom.