Jesu li tužioci Tužilaštva BiH slučajno čuli za Naziju Beganović

Dok na fotografijama upire prstom u njihova lica, okom pogleda u TV ekran sa koga, skupa, slušamo sudiju Međunarodnog suda pravde u Hagu, kako obrazlaže sudsku odluku po kojoj Srbija nije kriva za počinjeni genocid u Bosni i Hercegovini.

Malo se pomakne, odloži pokazane fotografije, po koji put uzdahne,  pogleda malo ustranu, protrlja lice. A onda, odjednom, suha staračka  ruka, poleti prema televizoru.

Kao da je htjela  kazati „dosta više “, zadrhtaše joj vilice, lice poprimi boju olova, a iz grla izleti krik:

„A gdje je mojih šest sinova sudijo, haram ti bilo“.

Ruka joj, nekoliko sekundi osta u zraku, a onda klonu u njeno krilo kao da odnekud pade.

Opet malo odšuti, veli „gasite taj televizor“.

Za ubistvo oko 700 zarobljenika sa Bijelog Potoka, među kojima su i šest Nazijinih sinova i suprug, do danas, kako pred međunarodnim, tako i pred domaćim sudovima, niko nije odgovarao.

Opća šutnja pravde.

„Kao da ih je vjetar  odnio“, plačući izgovara Nazija.    

Pričala nam je tada o svom unuku Mirzi, Idrizovom sinu, koji je kad mu je otac zarobljen imao 6 mjeseci.

Kad se Mirzina majka nakon tri godine ponovo udala, Mirza je ostao sa nenom i tetkama Fatimom i Fatom.

Obilazila je majka Mirzu, kaže Nazija „ne može duše topiti“, a njegovo prisustvo u kući produžavalo joj je život.   

Kad je započeo povratak prognanika u sela oko Zvornika, Nazija pokupi ono malo preživjelih članova porodice, i pravac na temelje svoje porušene kuće.  

I u svoj toj tuzi, bez muške glave, započela je graditi novu kuću.

Najprije, kaže, gradila je kuću za svog unuka Mirzu, pa onda sebi. Snahe od dvojice drugih sinova su, također „ustale“ i one sebi gradile dom.

Nazijine kćerke Fatima i Fata, sada već udate žene, imaju svoje porodice.

Dok pričaju o svom životu, o braći, ocu, majci, iz svake izgovorene im riječi izvire tuga, ali i jed da niko do danas nije odgovarao za ubistvo njihovih najmilijih.

„Imale smo 15 godina kad su zarobili braću i oca, savile se uz majku, slušale je, živjele i svoju i njenu žalost. I danas se ne možemo osloboditi trenutka kad nas razdvojiše od braće – njih trpaju u kamione, a mi stojimo okamenjene. Gledaju u nas kao da su znali da se više nikad nećemo vidjeti.

Hvala Bogu odhranile smo Mirzu. Završio školu, oženio se, zaposlio, dobio dvoje djece. Za majčinog života pronađeni su očevi posmrtni ostaci i braće Muriza i Idriza i ukopani ovdje u Kalesiji. Tragamo i za posmrtnim ostacima ostale četvorice braće“.

Dok blago spušta ruku na nišan na kome stoji ime njegovog oca Idriza, Mirza nam priča da ima dvoje djece i da je prvorođenom sinu dao očevo ime.

„Dok je bila živa, nena je, čini mi se, disala za mene. Zateknem  je kako sjedi pored prozora i gleda negdje. A suze samo slete niz lice. Kako se primakne 1. juni, ona samo uzdiše i plače. Krenemo u Kalesiju, obiđemo djedov i mezar mog oca i amidže, a onda nazad u Durakoviće.

Uvijek mi je govorila da ne treba da zaboravim oca iako ga nikad upoznao nisam. I ne zaboravljam. Ni oca, ni djeda, ni amidže, a posebno ne zaboravljam svoju nenu Naziju“, govori nam Mirza koga smo i ovog 1. juna zatekli u šehidskom mezarju u Gornjoj Kalesiji.

Na mezarje će dolazit dok je živ, veli. I stalno tražiti pravdu za one koji su mu ubili oca, amidže, djeda, rođake i ostalih oko 700 nedužnih Bošnjaka zarobljenih na Bijelom Potoku 1. juna 1992. godine.

I dok preživjeli sa Bijelog Potoka čekaju pravdu, po ko zna koji put, javno, pitaju „gospođu tužiteljicu“ da li je, slučajno, čula za Naziju Beganović, selo Đulići, zaseok Durakovići, općina Zvornik?

Ako nije, neka se raspita, prije nego što i nju i one kojima upravlja,  stigne Nazijina kletva.