Piše: Edin Hajdarpašić
Sjećam se kada sam prvi put vidio granate kako padaju: bilo je to veče početkom aprila 1992. Čuo sam prigušeni udar i pogledao kroz prozor. Sunce je upravo zašlo i vidio sam poznatu, ljubičasto-sivu izmaglicu kako puzi prema planinama zapadno od Sarajeva.
Odjednom je proletio projektil i pogodio zgradu TV stanice. Trenutak kasnije još jedan je pao na cestu ispred zgrade — pa još jedan, pa još jedan. Sa svakim udarcem, prvo ste mogli vidjeti malu navalu dima; zvuku eksplozije je trebalo sekundu da dopre do nas, posmatrajući iz našeg stana udaljenog više od kilometar. Stalno smo zurili kroz prozor, pokušavajući da shvatimo šta se dogodilo. Je li jako oštećena? Vidi li se išta tamo? Brutalistička struktura stajala je tu nijemo, ne dajući nikakav odgovor.
Ne mislim o granatiranju kao o razbijanju moje nevinosti. Upravo sam navršio petnaest godina i znao sam da je rat u Bosni moguć, iako je većina ljudi, uključujući cijelu moju porodicu, bila uvjerena da je to krajnje malo vjerovatno. Već sam vidio TV snimke iz Vukovara, grada u susjednoj Hrvatskoj, sravnjenog sa zemljom od strane srpskih paravojnih jedinica koje su se sada približavale mom gradu. Samo mjesec dana prije te aprilske večeri, neki naoružani, maskirani ljudi zaustavili su moju porodicu na kontrolnom punktu koji su podigli preko noći. Kao i svi sarajevski tinejdžeri, nisam mogao pobjeći od intenzivnih političkih rasprava prije izbijanja rata. "Zašto 'oni' ovo rade?" bio je uobičajen refren - oni političari, oni generali, oni maskirani ljudi.
Nakon što sam te večeri vidio da prve granate padaju, pala mi je na pamet drugačija, dječja misao: Znaju li oni da smo ovdje? Mora postojati neki razlog, htio sam vjerovati, neka objašnjiva taktika na djelu – oni samo granatiraju TV stanicu da bi ugasili signal; ne žele nas ubiti.
Te noći uslijedilo je još granatiranja u bezrečnom pobijanju takvih želja. U mraku smo čuli eksplozije iz više pravaca. Do jutra smo mogli vidjeti kako granate padaju naslijepo, udaraju u obližnje zgrade i puteve, ne pogađajući nikakav poseban strateški cilj. Vratila se neka mjera zatišja, osim povremenih zvukova pucnjave koja je odjekivala u udaljenim brdima oko Sarajeva. Izašao sam napolje i sreo drugu djecu iz komšiluka, koja su skupljala komade gelera i počela da trguju njima poput klikera.
Tri decenije kasnije, još uvijek sam zapanjen koliko smo naporno radili da izbjegnemo ono očigledno u tim prvim danima rata. Ne radi se o nama, rekao bi komšija samouvjereno: ovo je teritorijalna utakmica Beograda i Zagreba, i to kratkog vijeka, jer se mi Bosanci nikada nećemo boriti jedni protiv drugih! Neko drugi bi se javio da kaže ne, ključ leži u Vašingtonu, ali zaključak je bio isti: sada kada je Amerika zvanično priznala Bosnu kao nezavisnu državu, svi ostali su dužni slijediti; čak i ludi naoružani ljudi. Šta god da je ovo, dodao bi drugi komšija, Sarajevo neće biti kao Vukovar, to je sigurno. Još nekoliko sedmica ovog haosa – koji možemo izdržati, ma koliko užasan bio.
Ispostavilo se da nije bilo još nekoliko sedmica, već 1.425 dana. Na početku rata bilo je razumnije i lakše zamisliti scenarije koji su puni nade nego suočiti se s činjenicom: da se granatiranje može nastaviti u nedogled, da nas može nastaviti terorizirati, ranjavati, ubijati. Bila je to užasna misao, početak ponora - misao suviše strašna da bi se je prihvatilo, razumjelo, ali koju nisi mogao dugo ignorirati iako si pokušavao. I pokušali smo i pokušali.
Dok ovo pišem, sumnjam u sebe, pitajući se da li je neki od tih dana zaista nestao. Znam samo da se dogodilo: granatiranje, haos, strah, neizvjesnost.
Znaju li da smo ovdje?
Nemam velikih odgovora o tome šta, ako išta, znači moje iskustvo.
Tokom godina sam pomislio da možda takva pitanja nisu naivna, već pretpolitička u etičkom smislu. Mi smo tu. Mi postojimo jedni za druge, a ne da bismo služili nekom konačnom političkom cilju. Naš svakodnevni život je temelj bez kojeg ne bi postojao nijedan oblik politike, strategije ili ideologije, čak ni ideologije koje nastoje negirati ili izbrirati naše iskustvo.
Ne znam tačno kada je fraza "prije rata" ušla u naše živote, ali je to učinila s takvim nenametljivim samopouzdanjem da ovo novo vrijeme gotovo da nismo ni dovodili u pitanje i od tada živimo na njegovom tragu.
Direktno sam doživio samo prvih nekoliko sedmica opsade Sarajeva. Krajem aprila moja majka je mog mlađeg brata i mene izvela jednim od posljednjih konvoja iz grada, odlučna da stigne do malog dalmatinskog sela u kojem je moja tetka imala kuću, "da ostanemo sigurni dok se stvari ne smire".
Moj otac je ostao u gradu, govoreći nam na željezničkoj stanici pomalo neuvjerljivo – ali toliko sam želio da vjerujem u to da sam sebe ipak ubiojedio – da će ovo brzo proći, ne brini, vratit ćeš se na ljeto.
Prije rata mislio sam da je bura samo dalmatinska riječ za nevrijeme, ali to je zapravo hladan sjeverac koji može sve preokrenuti. Zimi se širi Dalmacijom, dižući morsku pjenu na Jadranu, razbacujući je u divljim naletima, ostavljajući sve za sobom prekriveno tankim slojem soli. U danima kada nam je bura žestoko lupkala po prozorima i vratima, u noćima kada u našem selu nije bilo struje, imali smo toliko vremena da u mislima otputujemo u opkoljeno Sarajevo: Da li opet granatiraju naš grad? Šta moj otac radi? Ima li dovoljno za jelo ili piće? Šta je sa našim prijateljima, porodicom, školskim drugovima? Jesu li živi? Kada ćemo znati?
Srpske snage koje su održavale opsadu svih tih godina odgovorne su za oko 10.000 mrtvih u Sarajevu. Slučajno je moj otac preživio, na kraju je napustio opkoljeni grad i ponovo se ujedinio s nama nakon tri godine razdvojenosti. Do tada smo moja majka, brat i ja već bili u Sjedinjenim Američkim Državama.
