Pravdu nijedna presuda ni izdaleka nije zadovoljila ali, koja je to kazna - osim Božije - ikada bila adekvatna počinjenom zlodjelu i zadovoljila porodice žrtava?
piše. Dr. sc. Edin
Urjan Kukavica
Sudovi ne sude
Srbima, Hrvatima ni Bošnjacima, pa ni Ostalim, nego počiniocima krivičnih djela
i zločina.
No, ipak, insistiranje
političkih činilaca iz Srbije i Republike Srpske u Bosni i Hercegovini na
tvrdnji da je sud u Hagu sudio Srbima, osim što je stalnim ponavljanjem mantre
koja postaje dio nacionalnog žrtvoslovnog mita, ustvari je s jedne strane, naizravnije
priznanje ko je većina počinilaca zločina za koje se sudilo na tom sudu.
Doduše, sudio je i
nekim po raznim osnovama osumnjičenim Bošnjacima, a i nekim Hrvatima; neke je
oslobodio, neke osudio.
Činjenica da su neki
zločinci Srbi, Hrvati ili Bošnjaci zvono je na vratu i balast na nogama tog naroda,
a ne pravna nepravda.
Nadalje, niti su oni
koji su uhvaćeni i suđeni jedini, a pogotovo nisu svi počinitelji, a niti su
presude – kakve god da su – primjerene razmjerama počinjenih zločina, niti su
po mjeri zločinaca. To je, jednostavno, razmjera „pravde“ koju po mjeri
Tribunala i potonjeg Mehanizma međunarodna zajednica može prihvatiti, a da pri
tome ne optuži samu sebe za nečinjenje.
S druge strane,
nesvijest političara da uvide da „odbranom“ ratnih zločinaca ustvari priznaju i
počinjenje zločina i ko ih je počinio. I to je, odgovorno tvrdim, koliko god
surovo zvučalo, maksimalna zadovoljština koja se u ovom historijskom trenutku
može dobiti. Sve ostalo je u domenu špekulacija i kalkulacija temeljem pretpostavke
odnosno „šta bi bilo, kad bi bilo“.
U pravo se ne
razumijem previše, tek toliko da znam da su mi u zemlji u kojoj sam rođen,
odrastao i polahko starim, uskraćena vjerovatno sva prava koja su ljudi, država
i društvo dužni osigurati. Zato sam pitao one koji bolje znaju. Kažu, anglo-saksonsko
pravo po kojemu je sudio Tribunal u Hagu temelji se na utvrđivanju krivice i
odgovornosti dok je visina kazne u drugom planu. U predmetnim slučajevima, onim
kojima se Tribunal bavio, krivica je neupitno dokazana, dakle i odgovornost, a
i neki počinioci. Visina kazne, ionako u drugom planu, donekle je emocionalno
zadovoljila sve koji su očekivali ovakav epilog.
Drugi su opet, ekstremno
nezadovoljni i to je sasvim normalno i očekivano. Pravdu, nijedna presuda ni
izdaleka nije zadovoljila ali, koja je to kazna - osim Božije - ikada bila
adekvatna počinjenom zlodjelu i zadovoljila porodice žrtava?
I, o svemu ovome
napisani su tomovi novinskih članaka, knjiga pa i znanstvenih istraživanja.
Očekivati više od
dobivenog iluzorno je i neracionalno, a dalje insistiranje da zločinac prizna
da je počinio zločin i da se izvini može doprinijeti samo produbljivanju
frustracija, dosipanju soli na otvorenu ranu i održavanju sadašnjih loših
odnosa sa tendencijim pogoršanja kako na unutrašnjem tako i na
vanjskopolitičkom planu.
Drugim riječima, očekivati
od aktualne garniture političara i dominantnih politika u regionu da spremno,
javno, otvoreno priznaju počinjenje genocida, ratnih i zločina protiv
čovječnosti i humanosti i prihvatanje odgovornosti i/ili krivice nerealno je,
štaviše utopistično makar koliko i očekivanje da će bošnjački politički vrh
ikada prihvatiti krivicu i/ili odgovarati za najmanje deset, a realno dvadeset
pet godina nemara prema agresiji, genocidu, žrtvama, progonu odgovornih, povratku
raseljenih, društvu, državi, odšteti(!).
Presude su takve
kakve su. Zločinci su tu gdje jesu, neki u zatvorima, neki na slobodi, neki nikada
neće biti suđeni.
Politike i političari su takvi kakvi su.
„Svijet“ neće učiniti
ništa više i ni za trun bolje nego što je već učinio. Predmete koje „nisu
stigli“ procesuirati proslijedili su tužiteljstvima i sudovima u Bosni i
Hercegovini na dalje postupanje.
I to bi bilo to.
Bešćutno i surovo,
ali istinito: (svi) zločinci, čak ni većina, nikada neće biti ni
identificirani, a kamoli pohapšeni i osuđeni. Porodice žrtava nikada neće
dobiti odgovarajuću zadovoljštinu.
No, istina je da čak,
i da su svi ratni zločinci, počinioci genocida, ratnih i zločina protiv
čovječnosti i humanosti u svim ratovima vođenim na Balkanu u zadnjih stotinu godina,
pohvatani, pohapšeni, izručeni, isporučeni, osuđeni na pravedne kazne... to ni
na koji način ne bi utjecalo na stvarnost naše svakodnevice.
Otrovi koji su rastočili
jedno društvo, ono bivše, i dalje kolaju krvotokom socijalnog tkiva u regionu
i, logično najviše i najbrže blizu srca, u Bosni i Hercegovini.
Kakve-takve presude bi imale smisla – ponovo, kakve god da su osuđujuće pa i oslobađajuće – da urode povlačenjem neke crte ispod ili iza koje se nećemo vraćati nego, od koje ćemo krenuti naprijed ili naviše. U protivnom, sve će se kao i do sada, svesti na puko dnevnopolitikatstvo, populističko zatezanje i natezanje, podizanje (pred)izbornih tenzija, trgovanje i potkusirivanje... za sve za što zatreba osim da nam bude bolje.