Srpsko-hrvatsko preglasavanje Bošnjaka

Haris Imamović


Ništa ne ilustruje bolje realistički pristup politici od reakcije čuvenog američkog diplomate i političkog mislioca Georgea Kennana, u septembru 1945, na prijedlog nekih zvaničnika u Washingtonu da SAD podijele s Rusijom znanje o proizvodnji atomske bombe. 

Kennan se tada kategorički usprotivio tome, objašnjavajući da će Moskva, bez obzira na način na koji ga je dobila, biti spremna upotrijebiti to oružje protiv SAD-a.

“U povijesti ruskog režima”, napisao je tada Kennan, “nema ničega - ponavljam: ničega - što bi nam opravdalo pretpostavku da će ljudi sada na vlasti u Rusiji, pa i oni koji bi mogli preuzeti tu vlast u doglednoj budućnosti, makar i trenutak oklijevali da tu snagu upotrijebe protiv nas, samo neka su uvjereni da će takvim činom materijalno ojačati svoj položaj sile u svijetu.”

Kennan se zatim izravno osvrće na procjenu svojih kolega da će Rusi biti obavezani zahvalnošću. 

“Pretpostavka da će”, veli on, “sovjetski rukovodioci od toga suzdržati iz osjećaja zahvalnosti ili humanosti znači u predmetu vitalnom za budućnost naše zemlje prkositi preobilju suprotnih dokaza.”

Osvrćući se godinama kasnije na ovaj slučaj, Kennan izražava nevjericu povodom, kako kaže, “nespretne naivnosti s kojom smo u ratu išli na ruku staljinističkoj moći”.

Pozicija u Predsjedništvu ne bi udaljila hrvatsku politiku od srpske

Jedan dio bošnjačke javnosti vjeruje da bi se hrvatska nacionalna politika udaljila od srpske, ako bi dobila ono što traži u pogledu Predsjedništva BiH. Ako ne iz osjećaja zahvalnosti prema Bošnjacima, onda zbog toga što bi bila uklonjena frustracija među Hrvatima zvana Komšić koja ih navodno zbližava sa Rs-om.

Navedeni pogled na stvari kosi se sa maločas ilustriranom realističkom doktrinom, te bi se mogao nazvati bošnjačkim izrazom nespretne naivnosti. Svaku novu poziciju koju dobije, pa i onu u Predsjedništvu, hrvatska politika će iskoristiti protiv bošnjačke, bez obzira na to kako ju je dobila.

Naime, hrvatska nacionalna politika će, kao i svaka druga, gledati da prije svega uveća vlastitu moć. U tu svrhu iskoristi će novostečenu poziciju člana Predsjedništva, ako ga dobije; a nastavit će i koristiti i svoj savez sa srpskom nacionalnom politikom. Razlog je jednostavan: ništa je ne sprečava da to čini, a taj savez je čini jačom.

Razlog srpsko-hrvatskog saveza nije u trenutnoj konstelaciji u Predsjedništvu, već u tome što su Bošnjaci najbrojnija i politički najsnažnija nacija u BiH. Realizam kaže da se dvojica manjih uvijek okuplja oko najvećeg, želeći da ga obuzdaju i, na koncu, da zavladaju njime.

To nije nov fenomen u našoj političkoj historiji. 

Poređenja radi, od kraja 1960-ih, pa sve do 1980-ih, muslimanska i hrvatska nacionalna politika u BiH, koje su tada djelovale unutar Saveza komunista, bile su u savezu, s ciljem da obuzdaju srpsku nacionalnu politiku. Srbi su sve do 1971. činili većinu stanovništva u BiH, a od 1945. pa sve do Brionskog plenuma 1966. su dominirali bh. politikom; u isto vrijeme Muslimanima je bio oduzet status nacije, a bh. Hrvati su, nakon iskustva sa NDH, bili stigmatizirani i radikalno podzastupljeni u Partiji i državnoj strukturi. 

Bilo je prirodno što se, 1960-ih, Džemal Bijedić borio za integraciju Hrvata Zapadne Hercegovine; ili što je Branko Mikulić davao punu podršku nacionalnoj emancipaciji Muslimana zbog čega je trpio napade srpskih nacionalista. Jačanje Muslimana bilo je jačanje Hrvata i obratno. Dakle, Hrvati i Muslimani su se tada udružili kako bi izbalansirali srpski faktor.

Danas, u nezavisnoj Bosni i Hercegovini, kojoj su od sva tri naroda najviše težili Bošnjaci, većinu stanovništva i samim time potencijal da politički dominira ima upravo bošnjački narod. U takvoj konstelaciji, Hrvati i Srbi se, kao demografski slabiji, udružuju kako bi parirali Bošnjacima. Jačanje Srba znači jačanje Hrvata, i obratno.

Eventualna izmjena Izbornog zakona, kojom bi bilo osigurano legitimno predstavljanje Hrvata, ne bi promijenila navedene odnose. Hrvatska demokratska zajednica ili neki novi nosilac hrvatske nacionalne politike (Petorka) bi svejedno ostali u strateškom savezu sa srpskom nacionalnom politikom, u koju ih gura njihov, prije svega, demografski potencijal.

O reformi Izbornog zakona se može govoriti; ali ne na osnovu navedene pretpostavke (da će uvođenje legitimnog predstavljanja odobrovoljiti hrvatsku nacionalnu politiku). 

Proporcionalna zastupljenost

Bošnjačka nacionalna politika, zasnovana na realizmu, može ući u priču o promjeni Izbornog zakona, samo ako će u tom procesu Bošnjaci dobiti, u drugom dijelu institucionalne strukture (Vijeću ministara, državnim institucijama i agencijama, zatim Vladi FBiH, itd.), nešto više od ekvivalenta moći koje bi se odrekli prepuštanjem jedne pozicije u Predsjedništvu. 

Dovoljan dobitak za Bošnjake bi bila osigurana proporcionalna zastupljenost u Vijeću ministara, te državnim institucijama i agencijama. To znači da bi svuda, osim u Predsjedništvu i Domu naroda BiH, Bošnjaci kontrolisali 50 % rukovodećih i drugih pozicija. U tom slučaju, na djelu bi bio umirujući balans između bošnjačkog, s jedne, i srpsko-hrvatskog faktora, s druge strane. Trenutno, umjesto tog balansa, imamo radikalan disbalans u korist srpsko-hrvatskog saveza.

Podzastupljenost Bošnjaka na državnom nivou je, primjera radi, snažno demonstrirana (nezakonitim) otvaranjem Graničnog prelaza Gradiška. 

Iako su bošnjački kadrovi u Vijeću ministara i Upravnom odboru UIO bili protiv, GP je svejedno otvoren, zahvaljujući udruženom djelovanju srpsko-hrvatskih kadrova u Ministarstvu sigurnosti BiH (zamjenika ministra) i Upravi za indirektno oporezivanje (direktora); ni u jednoj od tih institucija se nije našao nijedan Bošnjak na dovoljno moćnoj poziciji da zaustavi navedenu odluku. Primjera radi, da je direktor UIO Bošnjak, a ne Srbin, do otvaranja GP ne bi moglo doći. Ali nije, i bošnjački glas je jednostavno zaobiđen.

Paritetno popunjavanje strukture na državnom nivou, koje traže SNSD i HDZ, dovodi u konačnici do toga da će 66 % kadrova u većini institucija BiH dolaziti iz srpsko-hrvatske koalicije, a samo 33 % iz reda Bošnjaka. Time se stvara radikalni debalans nauštrb Bošnjaka. Stoga, paritetnu zastupljenost treba zamijeniti proporcionalnom zastupljenošću, tako da Bošnjaci, svuda tamo gdje Ustav ne propisuje paritet (Predsjedništvo i Dom naroda BiH), imaju 50 % kadrova. Dakle, Bošnjaci ne traže svu vlast, niti građansku državu, priznaju konstitutivnost naroda, ali traže da imaju onoliko pozicija koliki im je udio u stanovništvu BiH.

Ukoliko SNSD i HDZ ne pristaju na proporcionalnu zastupljenost konstitutivnih naroda, onda bošnjački faktor na državnom nivou treba držati kontrolu nad što većim brojem pozicija u onim institucijama, čiji sastav određuju građani na neposrednim izborima ili predstavnički domovi, po građanskom principu (Predsjedništvo, Ustavni sud BiH, Centralna izborna komisija, itd.). Treba odbiti sve inicijative HDZ-a da se navedene institucije pretvore u nove domove naroda.

Alternativa tome je u prepuštanju navedenih institucija srpsko-hrvatskoj koaliciji, koja bi u tom slučaju držala 66 % poluga moći u cijeloj strukturi vlasti na nivou BiH. U tom slučaju, ne bismo imali paritetnu podjelu vlasti između tri konstitutivna naroda, već inferiornost bošnjačkog faktora u odnosu na srpsko-hrvatsku većinu.