SDP ne bi imala ništa protiv da se Islamska zajednica očituje o aktuelnim političkim i društvenim procesima, pa i onim čisto političkim kakav je formiranje vlasti i koalicija ukoliko bi to bilo u njihovom dnevnopolitičkom interesu.
Piše: Nedim Hrbat
Nakon što je Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini upozorila na neprimjereno spominjanje džamije od zastupnika u Domu naroda PFBiH i izabranog člana rukovodstva FBiH Igora Stojanovića uslijedilo je oštro reagovanje SDP-a sa mnoštvom spinova i zlonamjernih konstrukcija koje su pokazale da u izjavi gosp. Stojanovića ima više od jezičke nespretnosti i nedorečenosti. Tako je iskonstruisana tvrdnja koju ponavljaju i drugi mediji bliski ovoj stranci, ili pak oni neprofesionalni, o tome kako je Islamska zajednica u svome saopćenju gosp. Stojanovića nazvala "islamofobom".
To nije tačno. Naprotiv, dok se Islamskoj zajednici imputira kako nekome navodno osporava patriotizam zbog njegove vjerske (nacionalne ili druge) pripadnosti, ustvari je upravo to ono na šta je Islamska zajednica reagovala i osudila, a što se moglo razumjeti iz izjave gosp. Stojanovića koji je problematizirao odlazak u džamiju nasuprot brige za državu.
Kao da vjernici ne mogu biti patriote, i da je izbor ili džamija ili država, odnosno ili vjernici ili multikulturalno društvo i suživot.
Zajednica je jasno rekla da se radi o "prikrivenom obliku islamofobije" i "upozorila sve političke zvaničnike da vode računa o tome kako govore i na koji način vjerske simbole dovode u kontekst, te da se umjesto kreiranja sukoba na identitetskim politikama posvete rješavanju problema građana i očuvanju suvereniteta države koji se svakodnevno potkopava".
Iako su na ovu izjavu reagovali brojni političari iz drugih stranaka, novinari i javne ličnosti, autori SDP-ovog saopćenja su opet zlonamjerno, u duhu kampanje koju očito vode, iskonstruisali navodnu usklađenu reakciju Islamske zajednice u BiH i jedne političke stranke.
Političari i političke stranke u čitavoj Bosni i Hercegovini imaju dovoljno mejdana za svoje političke borbe i zato su znakoviti konstantni nasrtaji na Islamsku zajednicu koji su se naročito intenzivirali u posljednje vrijeme. Oni dolaze prije svega od ekstremnih nacionalističkih stranaka kod bosanskih Srba i Hrvata, ali i SDP-a koji u posljednje vrijeme otvoreno napada Islamsku zajednicu u BiH i njene navodne veze sa nacionalistima.
Dodik i Čović zasigurno žele Islamsku zajednicu u BiH uvući u političku arenu kako bi dokazali, a to su više puta već ponovili i njihovi najviši politički zvaničnici, kako se ovdje bore protiv nekog „političkog islama“ i kako se „Islamska zajednica petlja u politiku“.
To rade s ciljem da dodatno obezglave i podijele Bošnjake, da igraju po notama onih koji u „političkom islamu“ i svemu što se oko ovog koncepta plete vide najveću globalnu opasnost.
Oni ne kriju namjeru da Bošnjake svedu na vjersku zajednicu tvrdeći kako se njihova vjerska zajednica bavi politikom, a istovremeno različitim džerimanderisanjem (gerrymandering) pokušavaju Bošnjake dovesti u poziciju da ne mogu kroz političke stranke iskazati svoju političku volju.
Sve to rade i kako bi sakrili kako je došlo do svetisavizacije sekularnih institucija u entitetu RS i pokrštavanja javnog prostora u onim općinama i kantonima gdje je HDZ na vlasti.
Hajkom na Islamsku zajednicu, njene imame i reisul-ulemu pokušava se prekriti sistemska diskriminacija muslimana i Bošnjaka na područjima na kojima vladaju separatističke i aparthejdu sklone stranke od Rabrana do Kozarca.
Iako im motivi mogu biti različiti, i iako možda i jedni i drugi to rade zarad vlastitog profita, ipak se ne može oteti dojmu kako se radi o skoro pa sinhronizovanim napadima. Čak je i terminologija saopćenja dva tabora ista.
Ili, kao što na Twitteru primijeti novinarka Edina Latif:
"Dodik: Krajnje je vrijeme da se vrhovni predstavnik Islamske zajednice počne baviti svojim poslom.
SDP: Islamsku zajednicu pozivamo da se bavi vjerskim životom muslimana, što joj je temeljna zadaća. Pronađi razliku."
Nadalje, trenutni predsjednik SDP-a skoro da nema dužeg gostovanja na televiziji a da ne napadne reisul-ulemu i Islamsku zajednicu, čak potežući za svojim privatnim životom ili razgovorima koji se vode u privatnosti.
Javnost zato ima pravo posumnjati da se ne radi o slučajnosti i zapitati se šta ima SDP od pokušaja napada na Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini?
SDP i njihov predsjednik, a sada se tome pridružuju i drugi zvaničnici ove stranke, konstantnim napadima na Islamsku zajednicu i reisul-ulemu i evo sad i ljude koji odlaze u džamiju, optužujući ih za navodnu povezanost sa nacionalističkim strankama, osporavanje napretka države, napada na suživot i šta sve ne, bezuspješno i providno pokušavaju sebe pred svojim glasačima, domaćom i međunarodnom javnošću, predstaviti kao navodne borce protiv nacionalizma dok istovremeno služe i prave savezništvo sa najrigidnijim nacionalističkim političkim agendama i strankama u BiH i okruženju.
Istovremeno, boreći se protiv navodnog bošnjačkog nacionalizma i hodža pokušavaju svojim sljedbenicima pokazati da nisu bošnjačka stranka iako za njih glasaju skoro pa isključivo Bošnjaci. Boreći se protiv i iskazujući nepoštovanje prema islamu, vjernicima, Islamskoj zajednici i njenom poglavaru, oni bi da prikriju činjenicu da su prihvatili da se uklope u od Čovića i Dodika određenu muslimansku kvotu vlasti i da su s njima u čvrstom zagrljaju.
Nije ovo ništa više do jeftin pokušaj očuvanja nakaradno postavljene ideje neokomunizma koji teško da ima išta zajedničko sa modernom socijalističkom internacionalom.
Sjetićemo se kako je iz istih glava organizovan proces Mladim muslimanima i brojnim imamima kako bi se pokazalo kako mi u Bosni ne trpimo naše nacionaliste, kako bi se pravio vještački balans i na kraju se to radilo sa komunističkim elitama koje su bile već odavno zaglibile u velikosrpski i velikohrvatski nacionalizam.
To nastojanje da se Islamska zajednica uvuče u politička previranja dok ju se istovremeno poziva da se „ne bavi politikom“ se vidi i iz posljednjeg brutalnog saopćenja SDP-a kojim se u duhu njihove sada već ustaljene politike traži da Islamska zajednica iznese „svoj stav o tome smatra li se korumpiranje izabranih zastupnika, blokiranje funkcionisanja države zarad očuvanja vlasti, korištenje iftara kao predizbornih skupova, korištenje lažnih diploma, pozivanje na vjeru kako bi se osigurale političke beneficije i niz drugih sličnih javnih praksi pohvalnim i poželjnim ili pokuđenim i nedopuštenim djelom“.
Izuzev spominjanja iftara i nedorečenog „pozivanja na vjeru kako bi se osigurale političke beneficije“ sve ostalo su čisto politička pitanja.
O principima i vrijednostima pa i borbi protiv korupcije, stavljanju zajedničkog ispred ličnog interesa, pravdi i pravičnosti i drugim vrijednostima koje bi IZ-e da vidi u našem društvu, Islamska zajednica od reisul-uleme do imama svakodnevno govori i upravo se te vrijednosti uče u džamijama, ali ne kako bi se to zahtijevalo od komesara u ovakvom SDP-u kroz naloge partije, selektivno i kada to odgovara dnevnopolitičkim agendama.
Ili, drugim riječima, ako je vjerovati saopćenju, SDP ne bi imala ništa protiv da se Islamska zajednica očituje o aktuelnim političkim i društvenim procesima, pa i onim čisto političkim kakav je formiranje vlasti i koalicija ukoliko bi to bilo u njihovom dnevnopolitičkom interesu.
Trenutno rukovodstvo SDP-a se nažalost sve češće poziva na „tekovine totalitarnog komunističkog režima“ pa i Golog otoka i toga da bi neke trebao „pojesti mrak“. U tom duhu je i napad na džamiju i Islamsku zajednicu kao, valjda, klasnog neprijatelja.
Ako je samo to povratak starim komunističkim korijenima i odustajanje od socijaldemokratskih ideala, Islamska zajednica zna kako će izdržati takve napade režima.
Ako je pak riječ o kampanji koordiniranoj zajedno sa saveznicima iz srpskog i hrvatskog nacionalističkog kampa onda Islamska zajednica treba ne samo preispitati svoj odnos prema zvaničnicima ove stranke, nego i vidjeti kako na ovu kampanju odgovoriti i sebe zaštititi.
(Tekst je izvorno objavljen na stranici Preporod.info)
