Zašto šuti akademska elita

Piše: Dr. sc. Edin Urjan Kukavica

O naciji i svemu što je taj nesretni historijski (prevaziđeni) oblik ljudske zajednice donio sobom, od unutarnacionalnih protivurječnosti preko međunacionalnih odnosa sve do odnosa između vladajuće elite i naroda, građana (jedne) nacije, rečeno je gotovo sve i toliko da više nikome osim legitimnim nacionalistima nije bitno. 

No, nužno je, radi unošenja malo svjetla u zbrku u vezi identiteta – etnički, etnonacionalni, nacionalni i / ili građanski – izazvanu od političkih, intelektualnih, (etno)nacionalnih i građanskih elita samo radi zamagljivanja suštine cijelog problema. Reducirana i ograničena interpretacija dovela je do toga da se (brojni) identiteti kao apstraktni pojmovi iza kojih ne stoji ništa osim riječi zagovornika i pobornika, ali sa vrlo stvarnim posljedicama, ne samo sukobljavaju u međusobnoj neodrživosti, nego i izravno potiru zbog neuskladivosti. 

Vrlo jasno, nedvojbeno i neupitno tvrdim da između mnoštva identiteta ili identifikacijskih obrazaca koje osoba ima ili ispunjava u svome životu, nema niti može biti protivurječnosti, a kamoli sukoba i potiranja! Da pojednostavim do kraja, sukob između etničkog i nacionalnog identiteta na razini je sukoba između toga da je jedna ista osoba u isto vrijeme i potomak svojih roditelja i roditelj svojim potomcima.

U jednonacionalnim državama ta prividna dihotomija riješena je tako da je svaki građanin/državljanin ujedno i pripadnik nacije; u višenacionalnim problem se može riješiti (etno)nacionalnom ravnoravnošću i supranacionalnim državljanstvom. Možda sam pravno nedopustivo pojednostavio stvari... Ustvari, htio sam reći da nadnacionalni identitet (bosanstvo) ni na koji način nije u sukobu sa (partikularnim) (etno)nacionalnom identifikacijom: riječ je o slojevitom, cjelovitom identitetu koji je, naravno, neusporedivo sadržajniji i kvalitetniji od pukog etničkog identificiranja.

Sukob, u osnovi – kao uostalom i protivurječnost – počiva unutar pojedinačnih, partikularnih identiteta, kao sukob / protivurječnost između demokratskog sadržaja bilo kojeg od identiteta s jedne, i interesa političke elite za korištenje i upotrebu identiteta ne mareći za ili zloupotrebljavajući sadržaj, sa druge strane.

Jedino rješenje za ovu / našu zemlju je da bude svenacionalna, ekumenska, višejezična, moderna... država, a njeno društvo pristojno. Jednom rječju, građanska, a drugom sekularna. 

Spasonosna rješenja 

Svejednako je jasno da ratna opcija nije nikakvo, a pogotovo ne spasonosno rješenje za Bosnu i Hercegovinu. Radije bih da postoji neko rješenje koje bi, čak i ako zahtijeva više pregovaranja, dogovaranja, vremena, resursa, bilo čega..., zemlju teritorijalno (re)organiziralo i da nekako, makar i malim koracima, krenemo ka izglednijoj i normalnijoj budućnosti...

Spasonosna probosanskohercegovačka rješenja se nalaze (...) u „novoj paradigmi” od zajedništva i promijenjenih mišljenja i mentaliteta. Do nečega takvoga mogu i moraju stići zajedno i privrženici liberalnih i multikulturalnih koncepata iz sve tri bos. herc. nacije. Utoliko se razrješenja bos.herc. drame daju naslutiti na tragu onoga što Will Kymlicka misli pod liberalnim „multikulturalnim građanstvom”! I izrijekom kazano, BiH treba pravnu državu, a ne državnu naciju, što podrazumijeva izgradnju pravne države na cijelom bos.herc. prostoru i s postojećim nacijama (i etnijama), te uz respekt postojećih regionalnih i političkih subjekata i ambijenata, uključivo i ratnih tvorevina kakve su RS i Federacija. Sve institucije i organizacije potrebuju pak hitne reforme, kojima moraju prethoditi detabuizirane rasprave i o tabuiziranim pitanjima poput pitanja trećeg entiteta ili odgovorne konsocijacije. Riječ je dakle o nužnosti hitne potrage za odgovarajućim modelom ustavnih promjena u kontekstu približavanja NATO-u i EU, jer jedino taj kontekst omogućuje osmišljavanje projekta vjerodostojnog pripadanja svih bos.herc. građana i bos. herc. nacija kako samoj Bosni i Hercegovini, tako i Europskoj uniji. (Lasić)

Ono o čemu prof. Lasić govori je projekat izgradnje političke zajednice BiH, za koji je osnovni preduvjet priznavanje bosanskohercegovačke višenacionalnosti, prihvatanje povišestručenosti pojedinačnih i kolektivnih, osobnih, nacionalnih, političkih, vjerskih identiteta. Načelno, radi se o prelasku iz pretpolitičkog, tribalističkog društva u suvremeno, političko što je moguće samo procesom integriranja u EU, prije svega primjenom Acquisa communitairea i prilagodbom domaćeg zakonodavstva i pravosuđa europskim standardima, temeljem čega bi nastajala nova politička kultura – dijaloga i kompromisa. Ta nova kultura morala bi uvažavati sva građanska i sva etnička prava, a da se pritom ni građanskom ni etničkom ne daje nikakav primat u odnosu na druge, odnosno, to bi podrazumijevalo insistiranje – prije i poslije svega – na ljudskim pravima svih stanovnika Bosne i Hercegovine. Ovakvim pristupom eliminirale bi se opasnosti po opstojnost Bosne i Hercegovine koje vrebaju iz insistiranja na konstitutivnosti samo i isključivo jedne nacije, bosanskohercegovačke, negirajući etnije (čemu se protive etnonacionalisti), ali i akutnih etnonacionalističkih, separatističkih i drugih intencija, niječući bliskost između distinktivnih etničkih bosanskohercegovačkih kultura.

Bosna i Hercegovina je složeno društvo u kojemu nijedna etnija ne predstavlja apsolutnu većinu; čak, ni bosanskohercegovačka (supra)nacija, ni građani, ni stanovnici BiH... nisu većina ni u stvarnom a pogotovo u političkom smislu. Moglo bi se reći da je Bosna i Hercegovina društvena zajednica manjina, a opstojnost bilo koje – svake – složene političke zajednice prozilazi upravo iz voljnog odnosa manjinskih nacija i etnija, a nikako iz majorizirajućeg pristupa većinskog naroda i njegova tipa „građanstva“. Odnosno, namjesto demokratskog principa „jedan čovjek – jedan glas“, treba mijenjati etnopolitički okvir unutar kojega se taj jedan čovjek uopće ne pojavljuje kao jedan čovjek. Ako se neko plaši „preglasavanja“ (etničkog) unutar te formule, onda neka se svojski baci na demontiranje i transcendiranje etnopolitičkog okvira unutar kojega namjesto formule „jedan čovjek – jedan glas“ suvereno, već dvadeset godina vlada sramna, antidemokratska formula „jedan čovjek (jedan vođa) – milion glasova (milion 'bioloških' članova kolektiva koga ovaj navodno predstavlja)“. (Mujkić)

To – višenacionalna i multikulturalna / interkulturalistička, uljuđena i održiva BiH, koja svejednako poštuje ljudsko, građansko, etničko i nacionalno – podrazumijeva, dakako, znakovite ustavne promjene, zatim izmjene Izbornog zakona i zakonodavstva, prilagodbu institucija i institucionalnog i administrativnog funkcioniranja... a prije svega toga, promjenu društvenog ozračja i političke kulture kojima bi trebao zavladati neki novi, alternativni, kulturološko-politički narativ, u čijem su osnovu politička kultura uvažavanja, dijaloga i kompromisa, a ne međusobnog eliminiranja zbog etničkih razlika. To bi, u najkraćem, mogao biti put za nadvladanje dominantnog etnonacionalističkog narativa, ali i izbjegavanja nametanja autoritativne, supraetničke kulture čime bi se umanjili međusobni strahovi i vremenom, odustalo od separatističkih i unitarističkih koncepcija u BiH.

No, kako to postići, kako postati Bosanac i / ili Hercegovac, a da se pritom ostane Bošnjak, Srbin, Hrvat, musliman, pravoslavac, katolik, isti a ipak, zaseban, pripadnik a neovisan, patriota(?!)... 

Naravno, ključ je Ustav 

Naravno, ključ je Ustav i / ili u Ustavu. Ustav Bosne i Hercegovine mora jamčiti (nacionalnu) ravnopravnost svim građanima. Nacionalna ravnopravnost kao dogovor naroda, odnosno njihovih političkih predstavnika ne postoji ni kao mogućnost ili, pak, postoji ali kao ukidanje ravnopravnosti svih građana unutar svake etnije / nacije u korist totalitarizma njene političke i ekonomske elite. Prava ravnopravnost podrazumijeva prije svega demokratsku ravnopravnost (svih) građana u smislu demokratskog definiranja, elaboriranja i realiziranja svih interesa nacionalne zajednice, u Bosni i Hercegovini usmjerene najprije na onemogućavanje majorizacije / minorizacije i očuvanje identiteta.

Sve višenacionalne demokratske države imaju ustavno definiran dio parlamentarne vlasti za svaki narod, dom naroda u raznim oblicima koji počiva na bazi nacionalnog pariteta i jednakosti prava, koji se stara za sprečavanje i onemogućavanje potencijalne opasnosti da drugi dom (građana), biran po načelu jedan čovjek – jedan glas, majorizira malobrojnije, narode ili manjine, svejednako.