Zašto je propao skup u Neumu?

Amerikanci znaju da promjena kursa u političkim odnosima između Bošnjaka i Hrvata može donijeti očekivanu prevagu i rješenje trenutne pat pozicije na zamršenoj šahovskoj ploči bosanske političke zbilje. Političko savezništvo Bošnjaka i Hrvata može odsjeći krila aktuelnoj politici besperspektivnosti i proizvođenja konflikta koja dolazi iz manjeg BiH entiteta. To znači i odlazak nekih političara sa političke scene te otvaranje vrata za političare koji bi, umjesto ispraznih nacionalističkih pokliča, bili puno više spremni za otvaranje dijaloga i strateški važnih reformi uključujući i nezaobilaznu borbu protiv političke korupcije i organiziranog kriminala.

Međutim, bojim se da za ovako kompleksne zahvate političari profila Palmera i Eichhorst, uz svo dužno uvažavanje, nemaju potreban kapacitet. Treba podsjetiti da su ekipe pregovarača i posrednika 1994. godine bile u daleko jačem, odnosno najjačem sastavu. I to je, mislim, bilo ključno za uspjeh. Danas, kao i 1994. godine pozicije pregovarača su poprilično udaljene do te mjere da je prosto nemoguće postići bilo kakav napredak u pregovorima bez korištenja poznate metode 'zavrtanja ruku' koje u Neumu, realno, nije imao ko 'zavrnuti'.

Drugo, pitanje je koliko je pomenuti dvojac svjestan mogućosti da se dogovor između Bošnjaka i Hrvata može uopće postići ukoliko za stolom sjedi Dragan Čović. Ovaj čovjek je  glavni kamen spoticanja bilo kakvog strateškog povezivanja politika Bošnjaka i Hrvata. U Hrvatskoj su ga više puta prozivali zbog njegove bliskosti sa srpskim separatistima. Jučer je svoju odanost potvrdio reportirajući Dodiku o rezultatu pregovora u Neumu. Zbog toga, smatram da sve dok je Čović na čelu HDZa do nekog novog 'Vašingtonskog sporazuma' neće i ne može doći, pa ni onda kada bi se udovoljilo njegovim trenutnim političkim zahtjevima.

Sa druge strane, iako je nominalno pokretač inicijative o tzv. legitimnom predstavljanju Čović je ujedno i najveći grobar te ideje. Evo i zašto. Bošnjaci bi, možda u konačnici, bili spremni osigurati da se volja hrvatskog naroda artikulira, odnosno jasno iskaže i kroz izbor jednog od članova Predsjedništva BiH, ali uz garancije da se to neće zloupotrebljavati. De facto, to je unazad nekoliko godina i bio slučaj. Koncept legitimnog predstavljanja kako ga definira Čović nema za cilj samo osiguranje fotelje, kako se naivno često spekulira, nego ima za cilj relativno trajno cementiranje političkog aparthejda i osiguranje da članovi Predsjedništva BiH predstavljaju narode, a ne državu BiH. Ideja koja se ovdje nameće jeste da se stvarna vlast, odnosno moć odlučivanja koncentrira na nivou entiteta ili pojedinih kantona u Federaciji (ili ako hoćete na nivou lidera nacionalnih stranaka) umjesto na nivou državnih organa. Ovakva situacije će dovesti do postepenog odumiranja državnog nivoa odlučivanja te u konačnici do de facto disolucije BiH. Svakako da je ovo velika opasnost prihvatanja Čovićevog koncepta legitimnih predstavnika te to sasvim sigurno neće prihvatiti ni jedna probošnjačka stranka. Ovo ne toliko zbog patriotskih razloga, možda više zbog činjenice da bi to bilo klasično političko samoubistvo.

Zbog svih gore navednih, ali i drugih razloga, koje nismo stigli ovdje elaborirati, pregovori se za sada vode dosta traljavo i čini se da je prisustvo međunarodnih predstavnika samo pro forme. Značajni zaokret je moguće očekivati onda kada se pregovori podignu na veći nivo, odnosno promijeni pristup i retorika međunarodnih posrednika  u smislu da se odredi neki rok ili ponudi konkretni model u kojem će se riješiti nesprazumi jer u suprotnom ovako se moze pregovarati još dugo i rezultat će uvijek biti isti.

Vi pogodite koji!

 (Autor je doktor pravnih nauka i profesor Međunarodnog i komparativnog prava na Prince Mohammad Bin Fahd University, Kraljevina Saudijska Arabija.)