ZDK odobrio 2,38 miliona KM podrške registrovanim farmama goveda
Početna/Politika/Kolumna
Kolumna

Zašto Erdogan podržava Putina a naoružava Ukrajinu?

Recep Tayyip Erdogan je održao 14 razgovora sa Putinom, sastao se s njim u Teheranu i Sočiju, Astani i Samarkandu i više puta upozoravao svijet da odustane od ideje "bacanja Rusije na koljena".

Piše: Evgenia Haber


Osam mjeseci nakon početka sveobuhvatne agresije Ruske Federacije na Ukrajinu, Turska ostaje gotovo jedina zemlja u civiliziranom svijetu koja održavanje partnerskih odnosa s Rusijom smatra razlogom za zavist, a ne za sankcije.

Za to vrijeme, Recep Tayyip Erdogan je održao 14 razgovora sa Putinom, sastao se s njim u Teheranu i Sočiju, Astani i Samarkandu i više puta upozoravao svijet da odustane od ideje "bacanja Rusije na koljena".

Na turskim ulicama nećete vidjeti ukrajinske zastave i fasade osvijetljene plavim i žutim bojama, a najveće aerodrome u zemlji dočekuju gomile ruskih turista i mjenjačnice s poslovičnim transparentima "primamo rublje".

Istovremeno, Ankara ne prekida vojno-tehničku saradnju sa Ukrajinom, prodaje i čak donira Bayraktare Oružanim snagama, a obećava i izgradnju fabrike za proizvodnju jurišnih bespilotnih letelica u Ukrajini. 

I dok Turska zatvara moreuz za ruske ratne brodove i gradi korvete za ukrajinsku mornaricu, običnim Turcima je žao Rusije koja je postala "žrtva" podmuklog Zapada, ali u isto vrijeme šalju tone humanitarne pomoći Ukrajincima koji su postali žrtve Rusije.

Kako Turska uspijeva spojiti ove nespojive stvari? Odgovor na ovo pitanje je izuzetno važan za razumijevanje šta očekivati ​​od Ankare u budućnosti.

Turska je malo više proukrajinska

Možda vanjskom posmatraču neće biti lako da pronađe logiku u ovim koracima Turske.

Naime, Ankara je već više puta dokazala da zna ne samo spojiti nespojivo, već i da od toga zaradi dobre političke dividende.

Objasniti rusku agresiju u Ukrajini prijetnjom širenja NATO-a na istok, a da pritom ostane najistočnija tačka NATO-a.

Igrati se u teorije zavjere o "velikoj zavjeri" zapadnih kapitalista protiv Turske, zadržavajući EU kao glavnog vanjskog ekonomskog partnera dugi niz godina zaredom (2021. godine 41,3% turskog izvoza otišlo je u EU, još 14% - ostalim evropskim zemljama, 8% - državama ruskog bloka).

Istovremeno kritikujući SAD i zemlje NATO-a da snabdevaju Ukrajinu "starim metalom" umjesto modernog oružja i optužujući ih da žele da nastave rat umjesto da sjednu za pregovarački sto...

Ovako dvosmislena pozicija Ankare nije samo nastavak suptilne otomanske diplomatije i politike balansiranja, tradicionalne za Tursku, već i odraz javnih osjećaja - koji i oblikuju ovu politiku.

To je pokazalo nedavno istraživanje javnog mnijenja koje je proveo Univerzitet Kadir Has u Istanbulu

52% Turaka podržava politiku neutralnosti u rusko-ukrajinskom ratu.

Istovremeno, skoro 51% smatra da neutralnost treba da bude praćena posredničkim naporima Ankare. A samo 28% bi željelo vidjeti "zajedničke akcije Turske sa NATO partnerima"; 27,7% kaže da Ankara treba da "pruži političku podršku Ukrajini", a 20,8% je za "političku podršku Rusiji".

Ništa manje ne govore ni odgovori na pitanja o uzrocima i glavnim krivcima rata.

Velika većina ispitanika smatra "i Rusiju i Ukrajinu" krivima za rusko-ukrajinski rat (46,4% u različitom stepenu, njih 18,5% uglavnom Rusija, 15,9% uglavnom Ukrajina); Rusija – 20,9%, SAD – 9,3%, NATO/EU – 6,5%, Rusija i NATO/EU – 6,2%, Ukrajina – 5,9%, Putin lično – 3,9% i lično Zelenski – 0,9%.

Među uzrocima sukoba, najčešći su ruska ekspanzionistička politika i želja za kontrolom Ukrajine (32,7%); želja Ukrajine da se pridruži NATO-u (27,7%); prijetnja Rusiji od NATO-a (19,5%); aktivnosti nacista u Ukrajini (10,5%); historijska pripadnost Ukrajine Rusiji (7,1%); diskriminacija ruskih manjina u Ukrajini (2,5%).  

Ipak ima napretka

Koliko god ovi brojevi izgledali čudno ukrajinskom čitaocu, u odnosu na početak godine primjetan je jasan napredak.

Tada je čak i među pristalicama Ukrajine velika većina za početak rata krivila SAD i zemlje NATO-a (48,3%), a znatno manje Rusiju (33,7%).

U martu je samo 19% ispitanika jasno podržalo Ukrajinu, dok je 73% pozvalo na neutralnost u sukobu.

Uporna nevoljkost turskog društva da agresora vidi kao agresora i da jasno izabere jednu od strana u rusko-ukrajinskom ratu uzrokovana je nekoliko razloga, od kojih većina nema nikakve veze s Ukrajinom.

Prije svega, gorak okus razornih poraza Turske u 11 od 12 rusko-osmanskih ratova, a potom i u Prvom svjetskom ratu - protiv zemalja Antante - dugo je bio utisnut u kolektivno sjećanje turskog naroda.

Tokom Drugog svjetskog rata Turska je zadržala neutralnost i nastavila ekonomsku saradnju sa Njemačkom do augusta 1944. Ankara je formalno objavila rat Njemačkoj tek u februaru 1945. godine, ali nije pružila vojnu pomoć antihitlerovskoj koaliciji.

Iako se sada mit o "nepobjedivoj" ruskoj vojsci ruši u Ukrajini pred očima cijelog svijeta, Turci nisu zaboravili historijske traume žestokih bitaka 16-19. vijeka, kao i iskustvo saradnje sa SSSR-om tokom Hladnog rata.

Sve to prisiljava Tursku da i dalje djeluje s jednim uvijek otvorenim okom na Rusiju.

Ovo ne dodaje kredibilitet tursko-ruskim odnosima, ali neutralnost čini vremenski testiranom optimalnom strategijom za minimiziranje rizika.

Drugo, ako ne ljubav, onda poštovanje imperijalne ruske i sovjetske baštine - u vojnoj tehnici, nauci, baletu ili intelektualnoj tradiciji - sačuvano je u Turskoj do danas. Pokloni turskom maršalu iz Vorošilova i dalje su izloženi u Atatürkovom mauzoleju, a sovjetski komunisti su iskreno podijelili iskustvo planske ekonomije sa čelnicima mlade Republike Turske.

Ova veza "kroz vijekove" još uvijek se osjeća među turskim lijevim snagama, posebno u glavnoj opozicionoj Republikanskoj narodnoj partiji, koju je 1923. osnovao sam Atatürk.   

Treće, simpatije prema Rusiji pojačavaju i snažna antiamerička osjećanja.

Razlozi nepovjerenja prema "zapadnim imperijalistima" koje istovremeno podržavaju Kipar, Grčku, Armeniju, sirijske Kurde i pobunjenika Gulena zaslužuju poseban članak i daleko prevazilaze temu Ukrajine.

Ali odbrana ukrajinskih granica u turskom informacionom polju postaje dvostruko teža kada ih morate braniti ne samo od ruske propagande, već i od uporne slike Ukrajine kao "piona" i "marionete" u rukama Sorosa, Pentagona, i Bijele kuće, koji nastoje "iskoristiti rat u Ukrajini da oslabe Rusiju i Tursku".

Novi svjetski poredak

Svi ovi argumenti tjeraju mnoge Turke da brane pravo regionalnih država na novi i pravedan svjetski poredak. I istovremeno omogućava opravdavanje ruske agresije protiv civilnog stanovništva Ukrajine uz uzvišeni cilj borbe protiv američke hegemonije.

U tom kontekstu, vrijedi podsjetiti na nedavne izjave portparola predsjednika Turske Ibrahima Kalina, koji je u eteru jednog od nacionalnih kanala odao priznanje Putinu zbog njegove želje da preoblikuje sadašnji svjetski poredak, tj. da će isključivu dominaciju SAD zamijeniti "pravičan sistem sa jednakim uslovima za Rusiju, Kinu i druge ekonomije." koje se razvijaju".

Komemorativne fotografije predsjednika Erdogana sa Khameneijem i Putinom u Teheranu i sa azijskim liderima na samitu u Samarkandu, redovni sastanci u Astani, razgovori o članstvu Turske u ŠOS-u i BRICS-u su jasne manifestacije ovog razmišljanja.

Konačno, situaciju pogoršava masovna ruska propaganda, okupacija turskog informativnog prostora od (pro)ruskih stručnjaka i lokalnih evroazijaca, koji su ideološki i finansijski podstaknuti Duginovim naporima, kao i konzervativizmom turskog društva, iracionalno fascinacija zavjerama i nizak nivo kritičkog mišljenja.

Istovremeno, ukazuje se i na odsustvo dubokog znanja o modernoj Ukrajini i njenoj historiji.

Sve to stvara plodno tlo za brzo širenje bilo koje vrste informacija – od "poklona Krima Hruščovima" do nesmetanog djelovanja nacista u Donbasu.

Televizija i društveni mediji ostaju glavni izvor informacija za 88% Turaka, a u nedostatku organizacija za provjeru činjenica, profili ruskog Sputnjika i botova u Kremlju i dalje prikupljaju milione pratilaca.

Pod takvim uslovima, 27,7% neosporne podrške Ukrajini u njenoj poštenoj borbi protiv ruske agresije ne izgleda tako loš rezultat.


(Autorica je viši analitičar Centra za savremene turske studije (Univerzitet Carleton). Tekst je izvorno objavljen na portalu Europejske pravde)


Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.