Kada je izgovorio ove riječi prvi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, u potpunosti ih je bio svjestan. Taj citat, koji se izvorno pripisuje grčkom pjesniku Dinosu Christianopoulosu, počeo se često koristiti zbog značenja koje nosi. Metafora je ovo o otporu, opstanku i preživljavanju Bošnjaka i Bosne i Hercegovine uprkos stradanjima i željama da ih ne bude.
Upravo zbog toga fotografija momaka, danas fudbalera Bosne i Hercegovine i poznatih imena, možda je jedna od najboljih koja ide uz ovaj citat.
Esmir Bajraktarević i Zinedin Smajlović, dječaci iz Srebrenice, igraju za fudbalsku reprezentaciju države Bosne i Hercegovine, ponosno ističući svoje porijeklo.
Danas su dio generacije koja Bosnu i Hercegovinu predstavlja kroz sport, a njihova imena se izgovaraju u kontekstu reprezentacije, utakmica i fudbala. Njihova veza sa Srebrenicom, međutim, nosi sasvim drugačiji kontekst.
Srebrenica je 1995. godine ostala bez hiljada svojih stanovnika. Genocid je uništio porodice i promijenio život grada čije su posljedice vidljive i danas. Ali ono što se dogodilo tada nije zaustavilo život porodica koje su preživjele.










