Piše: Zoran Mikulić
Zdravlje je najveće bogatstvo. To je i misteriozna ''Seb.'' shvatila. Nema više besplatnog liječenja. A i medicina je u međuvremenu napredovala, nema više bolesti od koje čovjek ne može da umre. Zato se vrijedi vratiti u sedlo. Doduše, većina domova zdravlja dobila je kompjutere. Ako pređete drugi nivo, dobijete još jedan život.
Ne može nitko, u istražnim organima i tužiteljstvu, sa sigurnošću reći kako se ona točno zove, ali... nosi Pradu. I jedina ima pravi non-paper.
I kad već dijele zemlju i državno vlasništvo po tome koliko je tko oslobodio, red bi bio da i Bake nešto dobije. Nije on tek tako, u patriotskom zanosu, jurišao na neprijteljske bunkere. Morao bi i on nešto ograditi. Barem dio trezora.
Znaju i u tužiteljstvu čemu služi glava, ali nisu mogli odmah da se sjete. Ili su jednostavno procijenili da je pametnije kad šutiš?
Mada, nije u činovničkom maniru šutjeti, nego pognuti glavu. Pogotovo ako su ti pozapošljavali obitelj. Uglavnom, naše ''nezavisno'' pravosuđe uvijek čeka Bakirov, Draganov ili nečiji drugi mig. Jedno njihovo odlučno ''možda'', siguran je put ka nedodirljivoj tužiteljskoj ladici.
Jer, u ovoj državi nepoštene je lako kupiti. Pošten čovjek ima svoju cijenu.
Onaj od koga ti zavisi plata ima i monopol na laž.
Pa šta!? I mi smo čitavog života živjeli u laži, pekli kavu, kuhali kruh, hodali po doktorima, gonjali papire i pili mlijeko koje je, ustvari, bilo namijenjeno teladima i slične stvari.
Otkako smo zaklali bratstvo i jedinstvo svih naših naroda i narodnosti, nebošnjaci u SDA šibicijadi od političke scene, nisu više poželjni ni kao bivši borci. Ovi dioničari prošlosti postali su prvaci svijeta u oslobađajućim presudama i nedostacima dokaza.
Država vrši otimanje zemlje po katastrima, otimanje dvorišnih površina za naplatu parkinga, silovanje državnog zemljišta vjetro i solarnim elektranama... Privatiziranje južne interkonekcije. Profitiranje na radničkoj egzistenciji. Željezare, aluminiji, tvornice duhana, autoceste, investitori... A oni prevareni i potlačeni gledaju, glasuju i čekaju mirovinu koje biti neće. Umirovljenici su, ustvari, jedna velika grupa ljudi koja zavisi od manje grupe ljudi koja upravlja novcem te velike grupe. A, upravlja zato što ih je ova veća grupa sama birala. I ta veća grupa je vječito nezadovoljna. Ali, revolucije su postale nemoguća misija. Samo su kokuzi dizali revolucije, a nacionalistički pokreti pronalaze poklonike upravo među gubitnicima.
