Homo Prasikus u Zemaljskom muzeju

Piše: Amir Sužanj

Da se nama tako s vremena na vrijeme da osvanemo kao prva vijest svjetskih medija – ili smo domaćini atentata kojim je počeo Prvi svjetski rat ili smo organizatori kakve zimske olimpijade. Helem, navikli smo da budemo u centru svjetske pažnje, ali, brate dragi, prošle hefte prevazišli smo sami sebe. Osvanuše u svim viđenijim svjetskim medijima slike iz Sarajeva kako nekakva dvojica okreću prase na ražnju usred Zemaljskog muzeja, pod beharli granom botaničke bašte. Odmah se na prvi pogled vidi – rahatluku nigdje kraja nema. Uzdiže se svekolika javnost da pita šta se to dešava, kakva je sad to lakrdija i gdje to još peku prase u muzeju, a mediji po svijetu objaviše slike dosad nepoznate ljudske vrste – homo prasikusa usred muzeja. Otvori se, bogme, žestoka i akademska i prostonarodna polemika: ko su ti ljudi, iz koje su ere, otkud u muzeju i šta rade tamo?

Ispostavi se, na veliko zaprepaštenje svakog iole sabranog insana, da oni već decenijama stanuju usred Zemaljskog muzeja, da je to porodica nekadašnjeg domara i da nema institucije koja ih je mogla istjerati sa njihovog posjeda. Ispade, božemeoprosti, da su ljudi okretali ražanj u svojoj bašči ko i ostali narod, samo s jednom neobičnom sitnicom – to je slučajno u isto vrijeme i botanička bašta Zemaljskog muzeja. Dobro je da su u tom svom akšamluku usred bijela dana pod ražanj ložili ćumur. Zamisli da su koristili drva, mogla je, ne daj Bože, zaplatiti neka rijetka egzotična biljka iz botaničke bašte.

Iz Zemaljskog muzeja nas obavijestiše da su to nekakvi Jamakosmanovići, da tu stanuju, ako je vjerovati tom objašnjenju, još od šezdesetih godina prošlog vijeka i da ih niko nije mogao deložirati jer, da bi iselili iz zgrade, koja je nacionalni spomenik i jedna od najstarijih institucija kulture u ovom ćošku Evrope, traže da im vlasti besplatno dodijele stan od 100 kvadrata u strogom centru grada. Za sve te godine muzej im snosi troškove struje, grijanja i vode. Institucije ostadoše nemoćne pred Jamakosmanovićima, koji, eto, po čudnom stanarskom statusu iznenada postadoše jedna od najčuvenijih sarajevskih familija.

Mudri su ti Jamakosmanovići – ovim činom smišljeno su, i to u jeku izborne kampanje, demantovali i do zadnje cigle razmontirali zlonamjerne izmišljotine Milorada Dodika i raznih tamo njemu sličnih funkcionera i ministara, naročito ministarki, koji se upinju da dokažu kako je Sarajevo odavno postalo Teheran i kako u njemu nema svinjetine. Ima, i to zahvaljujući svjetskim medijima, pred očima čitavog svijeta.

A i oni u rukovodstvu Zemaljkog muzeja, vala, nemaju nikakav osjećaj za biznis, a stalno se žale da im fali para. Nisu prepoznali ogromnu priliku da pokrenu novu promotivnu kampanju i da ponude svijetu jedinstvenu muzejsku atrakciju – živog homo sapiensa pod muzejskim krovom, koji u samim muzejskim prostorima prikazuje svijetu narodne običaje ovog podneblja. Ma, pare da namlate!!! Već samom prvom pojavom ovi ljudi su postali toliko poznati, a i tako dugo žive u muzeju da ih mirne duše možemo smatrati jednim od najčuvenijih muzejskih eksponata. Kako su ih počeli prikazivati po medijima, čak i onim po bijelom svijetu, za koji dan će biti poznatiji od sarajevske Hagade. Zamislite samo koliko bi ljudi iz svih dijelova svijeta pohrlilo da vidi tu znamenitost – ukazao im se živ muzejski čovjek, a ne tamo neka voštana ulijepljena replika k’o u ostalim muzejima, makar bili i najčuveniji na planeti. To što mi imamo nema ni Luvr u Parizu – zato se i počeo raspadati poslije one pljačke nakita, nije imao ponuditi ništa novo posjetiocima, ljubiteljima muzeja i muzejskih znamenitosti.

Nego, kad nam ova vrsta promocije tako dobro ide, trebalo bi je proširiti i na druge čuvene ustanove i građevine u gradu. Naprimjer, uselimo fino neku hairli i čestitu porodicu i u Vijećnicu, u one prostorije odmah do ulaza, pa ih pustimo da u auli te čuvene zgrade sade luk i peru veš u lavoru, nek svaki posjetilac Vijećnice svojim očima i iz prve ruke vidi kako je domicilno stanovništvo ovih prostora ovdje živjelo i radilo od pamtivijeka. A mi ni to nismo u stanju. Čak i željezničku stanicu na Bistriku, jednu od najčuvenijih građevina iz filma “Valter brani Sarajevo”, toliko poznatu da je prepoznaje i svaki Kinez na planeti, dadosmo nekakvim slastičarima. Šta ćeš kad nismo rođeni za biznis... pogotovo ovaj u domenu turizma.