Igor Stojanović: Anatomija jedne uhljebske, budžetske karijere

Nepravedno bi bilo svu krivicu za izdaju temeljnih principa ustavnosti, rušenje ustavne ravnopravnosti konstitutivnih naroda, odvratno nasilje nad elemantarnom političkom pristojnošću, svaljivati isključivo na pleća Stojanovića. Za ustavnu diskriminaciju i etnički apartheid nas Bošnjacima krivi su i lideri “Trojke”: kada bi postojao Haški tribunal za političke zločine Konaković, Nikšić, Forto, Kojović, Ćudić… bili bi debelo osuđeni. Pristajanjem na jednodnevnu suspenziju ustava ( i Schmidtovo mijenjanje izbornih pravila nakon završetka glasanja 2022.. godine) pobrojani “lideri” nisu samo obesmislili ustav, zakone, izborni proces i demokratiju: poslali su jasnu poruku da i među Bošnjacima ima dovoljno važnih političkih aktera koji su zarad vlastitih fotelja spremni prihvatiti uloge kakve su u regionalnoj političkoj historiji imali Sejdo Bajramović, Rahman Morina ili Dritan Abazović. No, Stojanovićeva u ovoj antibosanskoj i antibošnjačkoj farsi je daleko od sporedne: da on spremno, u “ustavnom prozoru od 24 sata”, nije digao obje ruke da podrži HDZ-ovu Lidiju Bradaru, ustavno nasilje i drska, besramna diskriminacija Bošnjaka bi bila nemoguća. Osim toga, valja uočiti da je Stojanovićev politički zločin nije jedinstven, već predstavlja obrazac ponašanja SDP-a i čitave “Trojke” kad god u sukob dođu njihove fotelje i principi, za koje se navodno zalažu, naspram interesa čvrstog saveza Dodika i Čovića. Naime, na identičan način na koji je sa Lidijom Bradarom Stojanović preglasao Lendu, tako je i Denis Bećirović sa Željkom Cvijanović preglasao Željka Komšića dajući bezuslovni mandat HDZ-ovoj Borjani Krišto. Jednako važi i za Mostar, gdje je Stojanovićev SDP, zajedno sa Našom strankom, isporučio gradonačelničku poziciju HDZ-u, koji im, za razliku od SDA - nije nacionalistički. 

Kad god se u javnosti pojavi zgražavanje nad Stojanovićevim stavovima ( poput tvrdnje, od 9. juna 2023. godine, da je položaj Srba u Federaciji identičan položaju Bošnjaka u Rs-u) on iz rukava izvuče zaštitu moćniju i od američkog protivraketnog sistema “Patriot”. Naravno, radi se o ratnom, patrotskom stažu Stojanovića u Armiji BiH. U saopćenjima SDP-a čak se moglo pročitati i da je Stojanović bio “maloljetni borac”. No, u februaru 2020. godine sam Stojanović je obznanio da nije bio maloljetni borac, niti je u ratu ranjavan. S obzirom da je bio u protivvazdušnoj jedinici Armije BiH, to on, prema tvrdnjama njegovih saboraca, liniju fronta nikada nije ni vidio. 

Ali, zato je ratni staž i pametan izbor stranačkog lidera poslužio kao ulaznica u doživotno budžetsko “carstvo medvjeda i leptirova”. Prvo uhljebljenje mu je bilo u Željeznicama Federacije BiH ( “referent za socijalni rad”), a zatim postaje savjetnik direktora “ZOI ‘84”, pa savjetnik federalnog ministra pravde, pa “stručni analitičar” u Službi za zapošljavanje Kantona Sarajevo, pa općinski, pa gradski, pa kantonalni vijećnik, pa delegat u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH, pa potpredsjednik Federacije BiH. Posljednji službeni automobil kupljen za Stojanovića je koštao građane Federacije BiH preko 120.000 KM.

Posebno je slikovita epizoda njegovog “rada” u javnom preduzeću “ZOI 84”. Naime, Stojanović je 1. decembra 2011. zaposlen kao “savjetnik za društvene zajednice”, ma šta to značilo, u kabinetu direktora Salke Hasanefendića, Lagumdžijinog rođaka. Prvi ugovor je bio na određeno vrijeme, do 31. maja 2012. godine. Ali, prije njegovog isteka, u martu 2012. je primljen u radni odnos na neodređeno vrijeme. Određena mu je i mjesečna plata od 2.200 KM, ali su mu redovno isplaćivane i mjesečne stimulacije od po 1.000 KM. Pri tom valja znati da je upravo u vrijeme njegovog “savjetovanja” kratkoročni dug “ZOI ‘84” sa 3,7 miliona KM porastao na 9,04 milona KM, a poslovna 2012. godina završena je sa gubitkom od 2,26 miliona KM. Kada je “izsavjetovao” direktora “ZOI ‘84” prešao je da savjetuje federalnog ministra pravde, ali je prethodno potpisao sporazum sa direktorom “ZOI ‘84” po kojem ga čeka savjetnička funkcija u preduzeću ako izgubi posao u ministarstvu. Međutim, kada je došla nova uprava u “olimpijsko preduzeće” novi direktor je iz razgovora sa uposlenicima utvrdio da niko od njih nikada, godinama, Stojanovića nije vidio na poslu, niti ga poznaju, te je donio odluku o raskidu ugovora o radu. To sve Stojanoviću, naravno, nije bila prepreka da nekoliko godina kasnije, kada se u Skupštini Kantona Sarajevo raspravljalo o katastrofalnom stanju u “ZOI ‘84”, među prvima uzme riječ i optuži, naravno, druge za stanje u tom javnom preduzeću.

 Osim po prvi put ozvaničene etničke diskriminacije Bošnjaka, Stojanovićev četvorogodišnji mandat potpredsjednika Federacije BiH, na jednoj od vjerovatno najbesmislenijih i “naj-uhljeb” funkcija u državi, koštao je preko četiri miliona maraka ( sa sve kabinetom, sekretaricom, savjetnicima, vozačem…). Nažalost, po Stojanovića, sve što je lijepo traje samo četiri godine, pa se potpredsjednik sad ponovo mora mrcvariti na kandidatskoj listi i izborima za federalni parelament. Čak i ako ne uđe u Zastupnički, kao Srbinu mu ne gine Dom naroda i nove četiri godine budžetskih blagodeti, a sve na račun borbe za građansku BiH. Komunisti su nakon zablude o konačnoj pobjedi nad fašizmom na ovim prostorima 1945. godine herojima dodjeljivali spomenice i doživotni status prvoboraca. Kada bi se u Sarajevu uvele spomenice za status budžetskih prvoboraca za građansku državu i “demokratiju u svakoj avliji” bila bi to galerija odlikovanja za najopskurnije, najbezveznije i najbesramnije likove političkih uhljeba i demagoga. Na čelnom mjestu bi svakako bio Denis Bećirović: Nazif Gljiva bi rekao “ star 50 godina, a 55 godina na budžetu”. U vrhu liste bi se našao, svakako, i Stojanović, koji bi vodio mrtvu trku sa Konakovićem, Nikšićem, bolesnim “ šefom sale u hotelu sa tri zvjezdice” Zvizdićem, Čamparom, Kojovićem, Fortom, Ćudićkom…

Pokojni novinar Memica Husić je govorio da će svog sina, kada je školovanje u pitanju, “dati da uči za Mirka Pejanovića”. To je značilo, otprilike, da čitav život posvećuje “raznim pitanjima”, bez ikakvog rezultata, ali i bez gajle, što nosi lagodan život, fina primanja, stalne privilegije i društveni status. Da je dobri Memica danas živ imao bi šta vidjeti: Mirko je odavno “mala maca” za plejadu uhljebljenih jebivjetara koji decenijama kao paraziti uživaju na sarajevskoj neprebolnoj rani za vremenom “kad si mogao spavati i na klupi u parku” i za pravu raju koja je kivna na Aliju i papke što su rasturili “‘naku Bosnu i ‘nako Sarajevo”. Zanimljivo je da se ovim “budžetskim vitezovima” Alija ne gadi jedino kada im  trebaju glasovi Alijinih poštovalaca, Bošnjaka, koje ideolog građanskih budžetlija Tarik Haverić naziva “konstitutivni narod debila”. Tako je u jeku prethodne izborne kampanje Predrag Kojović otkrio da on, u stvari, toliko poštuje Aliju Izetbegovića da svake godine na godišnjicu smrti ide na njegov, Alijin, mezar ( šta ćemo sad, Bakire Izetbegoviću, Elmedine Konakoviću: što se ne ugledate na Peđu?). 

Prema podacima Transparency Internationala političke stranke su do sada potrošile približno 11,1 miliona maraka na bilboarde, platna i druge oblike političkog oglašavanja. SDP Igora Stojanovića je na trećem mjestu (“ima se – more se”) sa 1,1 milion potrošenih maraka ( nisu Grabovicine, on uzima, ne daje). Zato sa po par stotina kvadrata sa dvije strane Doma mladih na Skenderiji visi Igor Stojanović, sa sve košuljom, kravatom i sakoom. Da je dobio još koji dunum zidova Doma mladih mogao je objaviti i dio svoje objave na Facebooku:”Nacionalizmi koji razaraju dolaze sa sva tri politička pola i svakom se suprostavljam jednako”. U kampanji se, kao i na društvenim mrežama, serbez može lagati. “Jednako suprostavljanje nacionalizmima” je kredo ne samo Stojanovića, nego svih prvoboraca, nosilaca budžetskih spomenica. A suprostavljaju se tako što su im koalicioni partneri jednako i Dodikov SNSD i Čovićev HDZ, a SDA ne podnose iz razloga koje je je, osim Haverića, lijepo Guardianu početkom 2022. godine objasnio i Edin Forto, govoreći o današnjem Sarajevu:”Seljaci su dobili rat!” Doduše, ono što Forto naziva ratom, njegova nasljednica na čelu Naše stranke Ćudić je u maju 2026. strancima objasnila malo drugačije:” Sukob koji smo doživjeli u ovom gradu nije etnički, nije religijski…nije čak ni između etničkih skupina. To je borba za moć!”

I predstojeći izbori su nastavak Ćudićkine borbe za moć. Igor Stojanović to odlično zna. I zato, da bi nam, kao što poručuje Trojka, “bilo još bolje” – treba glasati za Igora. I za  Sabinu i Peđu i Fortu i Dinu i Zvizdića i Čamparu: njima će sigurno biti bolje, a možda i njihovi glasači dođu na red.