Piše: Admir Čavalić
Radnika nedostaje. Zvanična statistika to ne prepoznaje - registrirana nezaposlenost u FBiH je oko 33,7%. Ova cifra je rezultat činjenice da se dosta građana vodi na zavodima za zapošljavanje samo kako bi ostvarili pravo na zdravstveno osiguranje.
Zbog toga sam početkom godine u federalnom parlamentu uputio inicijativu da svako dobije pravo na zdravstvo u FBiH, bez obzira da li bio radnik, nezaposlena osoba ili neko ko nije na evidenciji.
Zašto bi se prijavljivali ili dokazivali nešto kada možemo za par desetina miliona KM uz postojeća sredstva fondova pokriti sve građane?
Uz to, dosta građana radi "na crno". Značajan dio zbog toga jer im zakon ne omogućuje da rade - npr. studenti, a posebno oni koji izgube pravo na zdravstveno (zbog dužeg studiranja, poput medicinskih studija i slično).
Kako bi legalno aktivirali tu radnu snagu uputio sam, zajedno sa kolegom Silajdžićem, u parlamentarnu procuduru Zakon o studentskom radu.
Kršenje radničkih prava i pozitivne promjene
Postojeći uslovi rada na tržištu su loši - kao i u svakoj drugoj tranzicijskoj ekonomiji na Balkanu, nažalost. Duži niz godina kao ekonomski ekspert, sada parlamentarac, radim na unaprijeđenju radničkih i poduzetničkih prava i sloboda, naročito žena - radnica koje su marginalizirane na našem tržištu.
Brojni su problemi - prekovremeni rad koji nije plaćen, razbijanje smjena na 6,5 sati (u odnosu na 8 koliko se Zakonom o radu inicijalno planiralo), nedostatak odmora, mobing, pa čak i fizičko nasilje kao u slučaju Enise Klepo iz Jablanice, nemogućnost sindikalnog organizovanja, niske plate, niske temperature pri radu (zbog klima koje štite robu), pa sve do banalnih, ali bitnih - izostatak stolice za odmor kod kasirke i toaleta za one koji rade na trafici.
Lično, izbjegavam kupovati tamo gdje ne vidim stolicu (što je najlakše primjetiti) odnosno kršenje bilo kakvih drugih radničkih prava i to preporučujem svim potrošačima.
Zbog toga sam preporučio federalnom ministru trgovine, gospodinu Hasičeviću da zakonski riješi banalno, ali napominjem bitno pitanje postojanja stolice. Prihvatio je poziv i hvala mu.
Kao posljedica nedostatka radnika ipak se dešavaju neke pozitivne promjene na našem tržištu. Konačno smo došli do onog trenutka kojeg svi priželjkuju, i kojeg mi ekonomisti godinama najavljujemo, a koji se odnosi na rast pregovaračke moći radnika - manje dostupnih radnika, veća pregovaračka moć, i obrnuto.
To se posebno osjeti u posljednje dvije godine.
Zbog toga imamo poslodavce koji imaju kontinuirane, godišnje oglase - ko god hoće da radi, neka se prijavi.
Takva prakse je bila nezamisliva prije desetak godina.
Vremena se mijenjaju - radnika je manje, poslodavci se moraju prilagođavati.
Dvije opcije
Za poslodavce su moguće dvije opcije u ovom trenutku - smanjiti potražnju za radom (manje rada) ili unaprijediti radnički standard (plate, plaćanje prekovremenog, uvjeti rada i slično). U biti to su dvije osnovne ekonomske varijante - manja potražnja, ili veća cijena. Manja potražnja za radnikom može biti rezultat uvođenja mašina (kapitalnog ulaganja), primjene novih tehnologija, ograničavanja radnih dana, smanjivanja broja smjena itd.
Brojni su načini. Sve se to već dešava na našem tržištu.
Jedna dobra tuzlanska pekara je odlučila da ne radi nedjeljom, mesnica da ne radi dva dana - jer nema radnika. Banke odavno forsiraju bankomate. Jedna vlasnica butika plaća duplo vikendom, dok druga gasi biznis tokom radnih dana.
Često pijem kafu u jednom kafiću gdje uopće nema konobara, samo radnici za šankom. Čak i pojedini trgovinski lanci uvode automatske kase za plaćanje artikala, a kako bi se smanjila potražnja za radnikom.
Poznajem trgovca koji je za gotovo 100% podigao platu samo da ne izgubi radnika.
Upravo zbog takvog trgovca i sličnih njemu, predložio sam zajedno sa kolegom Durićem, da se izmjene fiskalni zakoni, a kako bi svaki poslodavac u FBiH imao mogućnost dizanja plata za 400 KM neto, uz 11% doprinosa. Te izmjene neki ne da ne žele raspraviti, već uopšte staviti na dnevni red - zbog čega je javnost opravdano ljuta.
Na tržištu se dešavaju prilagođavanja, a najgore prolaze oni koji ne prihvate neku od gore navede dvije opcije - smanjiti potražnju za radom (manje prava za novog radnika, više za poslodavca u smislu pregovaranja) ili unaprijediti radnički standard (više prava za postojećeg radnika, manje za poslodavca u smislu pregovaranja).
Najbolje prolaze oni koji primjene dvije opcije - npr. jedan poznati njemački trgovinski lanac koji i smanjuje vrijeme rada, a u isto vrijeme drži standard radnika, zbog čega je par godina unazad uvijek ocjenjen kao "najbolji poslodavac u Bosni i Hercegovini".
Postoji i "treća opcija"
Veliki trgovinski lanci su se sjetili treće opcije - hajdemo zakonom zabraniti rad (nedjeljom) i tako smanjiti potražnju za radom. Radnički standard ostaje isti, pregovaračka moć radnika manja jer je zakonom, sistemski, ne kroz konkurenciju, pala potražnja. Ova mjera formalno ne zabranjuje rad, jer zabranjuje rad prodajnih objekata (zapamtiti ovo "prodajnih"), ali suštinski postiže isti efekat.
U aktuelnoj radnoj praksi, radnik obično ima pravo na jedan slobodan dan (mada mu Zakon omogućava i dva, što poslodavac rijetko dozvoljava). Zabranom nedjelje radniku će opet ostati jedan slobodan dan, samo što će to morati biti nedjelja kada ništa ne radi.
Cilj je radnika, tačnije radnicu ostaviti kod kuće, zbog čega je jasno zašto je ova mjera patrijahalnog karaktera i zašto je uvijek i uvijek bilo gdje isključivo zagovaraju predstavnici crkvenih organizacija - "ženi je mjesto u kući".
Međutim, vratimo se na radnički, ekonomski i socijalni aspekt mjere zabrane.
Umjesto 7 dana sada će se rad organizovati u okviru 6 dana. To znači manja potražnja za radom, što automatski znači manje radnika, radničkih prava i pregovaračke moći radnika.










