Pogledate li taj snimak koji izaziva susramlje i transfer blama, morate sebe postaviti pitanje: Šta šef diplomatije jedne suverene države u stvari misli da radi dok gnjavi gumenu igračku i snima klipove za društvene mreže?
Postavlja se pitanje, ne tek političkog ukusa, već same političke uračunljivosti Elmedina Konakovića. Dok se vanjska politika Bosne i Hercegovine raspada pod teretom nekompetencije, dok diplomatija države nazaduje iz dana u dan a geopolitički izazovi u regionu zahtijevaju maksimalan angažman, ministar vanjskih poslova se ponaša poput nekog maloljetnog influencera. A takvi su i njegovi stranački poltroni poput tragikomičnog Elvedina Okerića koji se snimao dok otvara nogom flašu coca-cole. Večeras vas zabavljaju Elmedin i Elvedin, politički kolovnovi! Takva vrsta političkog infantilizma i primitivizma u javnom prostoru pretvara ozbiljne institucije u teatar apsurda i estradni cirkus.
Konakovićev problem nije samo u tome što ne posjeduje bilo kakvu političku kulturu ili kompetencije za funkciju koju obnaša. Daleko veći problem je što on uporno odbija shvatiti narav funkcije koju obnaša. Za njega pozicija ministra vanjskih poslova nije tihi, ozbiljan i mukotrpan rad na zaštiti suvereniteta i lobiranju u ključnim svjetskim centrima, već platforma za jeftine privatne obračune, skupljanje lajkova i vođenje mahalskih polemika. Dok susjedne zemlje i regionalni akteri predano šire svoj uticaj, bh. diplomatija pod Konakovićevim vodstvom ostala je bez bilo kakve strategije, autoriteta i kredibiliteta te degenerirala na nivo gdje ministar vanjskih poslova snima komične sadržaje na svojoj terasi kako bi namirio vlastiti ego i zabavio pristalice na mrežama.
No tako to biva kada već godinama nemate nikakve političke rezultate. Konakovićev politički obrazac od samog je početka bio baziran na cirkuzaciji politike: stalnoj galami, upiranju prstom u prethodnu vlast i pokušaj da izgradi iluziju o vlastitoj posebnosti. No čim su mu ambasade predale ključeve vlasti pokazalo se da iza te blebletave retorike stoji apsolutna praznina, praćena izostankom čak i osnovnog kućnog odgoja a kamoli političke kulture.
Ovakvi performansi nemaju za cilj samo zabavu publike, nisu samo pokazatelji političkog primitivizma već služe i kao svjesno skretanje pažnje sa stvarnih i dubokih problema u kojima se nalazi Trojkina vlast. Dok se raspravlja o Konakovićevom performansu, u pozadini se odvija kontinuirano urušavanje pozicija Bošnjaka i same države Bosne i Hercegovine. Konaković, koji je do vlasti došao uz svesrdnu podršku stranih ambasada i političkog inženjeringa, sada koristi uličarski vokabular i cirkuske rekvizite kako bi zamaglio činjenicu da je njegova politika doživjela potpuni brodolom.
Na kraju, slika ministra vanjskih poslova kako se bori s napuhanim ružičastim flaminfom predstavlja i simboličku sliku trenutnog stanja na bošnjačkoj političkoj sceni. Elmedin Konaković je politički ispuhao no zajedno sa njim, nažalost, ispuhuje i dostojanstvo institucija koje bi trebale predstavljati Bosnu i Hercegovinu u svijetu. Dok se on bavi flamingo-diplomatijom, bošnjački narod plaća previsoku cijenu vlasti nametnutih političkih ridikula.