Piše: Senad Pećanin
Milan Blagojević, bivši savjetnik članice Predsjedništva BiH Željke Cvijanović, je u nedavno ponavio tezu prema kojoj državna imovina Bosne i Hercegovine zapravo pripada entitetima. Osnov njegovog argumenta je naizgled jednostavan: pošto državna imovina nije izričito navedena među nadležnostima institucija Bosne i Hercegovine u članu III/1 Ustava BiH, onda, prema članu III/3.a, pripada entitetima.
Problem s ovom konstrukcijom nije samo u tome što je pogrešna.
Problem je što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine upravo takvu argumentaciju već razmotrio i odbacio.
Blagojević brka nadležnost i vlasništvo.
To je osnovna greška njegovog tumačenja.
Član III Ustava Bosne i Hercegovine uređuje raspodjelu nadležnosti između institucija Bosne i Hercegovine i entiteta. Međutim, iz činjenice da neka oblast nije navedena u katalogu iz člana III/1 ne može se izvesti zaključak da je imovina države automatski postala vlasništvo entiteta.
Nadležnost nije isto što i vlasništvo.
Ustavom se može odrediti da jedan nivo vlasti upravlja određenim dobrom, donosi propise o njegovom korištenju ili obavlja određene javne funkcije u vezi s njim, a da taj nivo vlasti nije njegov vlasnik.
Upravo to je Ustavni sud objasnio i na primjeru šuma: entitet može biti nadležan za gazdovanje i zaštitu šuma, ali iz te nadležnosti ne proizlazi da je vlasnik državnih šuma.
Profesor Blagojević iz norme o raspodjeli javnih ovlaštenja pokušava izvesti normu o sticanju vlasništva.
Takve norme u Ustavu nema.
Postoji, međutim, član I/1 Ustava.
Za razumijevanje državne imovine nije dovoljno pročitati samo član III Ustava.
Treba pročitati i njegov prvi član.
A u članu I/1 piše da:
„Republika Bosna i Hercegovina, čije je zvanično ime od sada 'Bosna i Hercegovina', nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom...“
Ova jedna rečenica ruši temelj Blagojevićeve konstrukcije.
Bosna i Hercegovina nije nastala u Dejtonu.
Nisu Rs i Federacija Bosne i Hercegovine u Dejtonu osnovale novu državu i prenijele joj dio svojih prava.
Dogodilo se upravo suprotno.
Republika Bosna i Hercegovina nastavila je svoje pravno postojanje kao Bosna i Hercegovina, dok je Dejtonskim ustavom promijenjena njena unutrašnja struktura.
A ako država nije prestala postojati, nisu prestala ni njena imovinska prava.
Entiteti nisu pravni sljednici Republike Bosne i Hercegovine
Ovdje dolazimo do pitanja na koje bi profesor Blagojević morao dati veoma jednostavan odgovor:
Ko je pravni sljednik Republike Bosne i Hercegovine?
Rs?
Federacija Bosne i Hercegovine?
Ili Bosna i Hercegovina?
Odgovor daje sam Ustav.
Bosna i Hercegovina.
Zato je Ustavni sud u predmetu U-8/19 izričito zaključio:„Bosna i Hercegovina je titular imovine svojih pravnih prednika“, dodajući da “predmetno poljoprivredno zemljište predstavlja dio držaqvne imovine čiji je titular BiH”.
To je pravna posljedica kontinuiteta države.
Entiteti nisu države sukcesori SFRJ.
Entiteti nisu pravni sljednici SRBiH.
Entiteti su dijelovi unutrašnje ustavne strukture Bosne i Hercegovine.
Zato nastankom entiteta nije moglo doći do automatskog prijenosa vlasništva države na entitete.
Aneks 2 nije ugovor o prijenosu vlasništva
Posebno je problematična Blagojevićeva tvrdnja da šume, vode i zemljište pripadaju entitetima na osnovu Aneksa 2 Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Aneks 2 uređuje međuentitetsku liniju razgraničenja.
On određuje teritorijalni razmještaj entiteta.
Ali teritorijalno razgraničenje nije ugovor o prijenosu vlasništva.
Nigdje u Aneksu 2 ne piše da državna imovina koja se nalazi s jedne strane međuentitetske linije postaje vlasništvo Rs, a ona s druge strane vlasništvo Federacije BiH.
Kada bi Blagojevićevo tumačenje bilo tačno, Dejtonskim sporazumom bila bi izvršena jedna od najvećih eksproprijacija u evropskoj pravnoj historiji: država za koju isti sporazum izričito kaže da nastavlja postojati ostala bi bez ogromnog dijela svoje imovine, a da u Ustavu i Dejtonskom sporazumu ne postoji nijedna odredba kojom tu imovinu prenosi na entitete.
Takva odredba ne postoji.
Geografija nije pravni osnov za sticanje vlasništva.
Ako se državna šuma nalazi na teritoriji Rs, iz toga ne slijedi da je vlasništvo Rs, kao što ni državna zgrada koja se nalazi u Sarajevu samom tom činjenicom ne postaje vlasništvo Kantona Sarajevo.
