Piše: Senad Pećanin
Republika Hrvatska i dijelovi Federacije BiH pod vlašću HDZ slave 28. august kao dan osnivanja onoga što je u presudi Tribunala u Hagu za ratne zločine označeno kao "udruženi zločinački projekat”. Paradržavna tvorevina "Herceg-Bosna” nadživjela je hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana i već godinama je, u vrijeme kohabitacione vlasti predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića, SDP-a i HDZ-a, i instrument i okvir za odnos Hrvatske prema Bosni i Hercegovini i, posebno, Bošnjacima. To što se nekome zbog veličine Hrvatske čini pretjeranim taj odnos nazvati imperijalnim, ne negira sami karakter tog odnosa.
Edward Said, palestinsko-američki profesor sa Columbije i jedan od najznačajnijih intelektualaca 20. stoljeća, je imperijalizam definirao mnogo šire od vojnog osvajanja tuđe teritorije. Carstvo je, citira Said historičara Michaela Doylea, formalni ili neformalni odnos u kojem jedna država kontrolira efektivni politički suverenitet drugog političkog društva. Takva kontrola ne mora se ostvarivati vojskom: može političkom saradnjom, ekonomskom, društvenom ili kulturnom zavisnošću. A imperijalizam, upozorava Said, preživljava nestanak klasičnih kolonija upravo kroz političke, ideološke i kulturne obrasce.
Teško je pronaći bolji teorijski ključ za razumijevanje višedecenijskog odnosa službenog Zagreba prema Bosni i Hercegovini.
Inferiorni drugi
Jer hrvatski problem s Bosnom i Hercegovinom odavno nije samo pitanje teritorije. Dublji problem je neprihvatanje jednostavne činjenice da hrvatski suverenitet završava na granici s Bosnom i Hercegovinom, a da iza te granice počinje jednako vrijedan suverenitet druge države, Bosne i Hercegovine.
Zagreb sebi prema Bosni i Hercegovini dopušta ono što nikada ne bi dopustio Sarajevu prema Hrvatskoj.
Zamislimo da bosanskohercegovački zvaničnici određuju kakav izborni zakon treba imati Hrvatska; da odlučuju ko je "legitimni" predstavnik Srba ili Bošnjaka u Hrvatskoj; da u Briselu lobiraju za promjene hrvatskog političkog sistema; da članovi Predsjedništva BiH hrvatskim ministrima dijele ocjene jesu li dovoljno evropski orijentirani…
U Zagrebu bi to, potpuno opravdano, bilo proglašeno skandaloznim miješanjem u unutrašnje stvari Hrvatske.
Ali,kada Hrvatska isto radi Bosni i Hercegovini, to se naziva brigom za Hrvate.
U toj asimetriji sadržana je suština imperijalnog odnosa.
"Prvo sapun, pa onda parfem"
Said upozorava da imperijalizam nikada nije bio samo osvajanje. Podržavala ga je kultura koja je stvarala uvjerenje da postoje narodi i teritorije koji praktično "zahtijevaju i mole za dominacijom" — ljudi koji nisu dovoljno sposobni da upravljaju sami sobom.
Zato je gotovo nemoguće pronaći bolju balkansku ilustraciju Saida od čuvene poruke predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića, izrečene upravo povodom Bosne i Hercegovine:
"Prvo sapun, pa onda parfem."
Građanska Bosna i Hercegovina, veli, dakle, Zoran Milanović, može biti lijepa ideja, ali prvo dolazi "sapun".
Teško je slikovitije i sažetije izraziti civilizacijsku hijerarhiju kakvom je vidi predsjednik Milanović.
"Mi smo, podrazumijeva se, već oprani i namirisani. Vi još niste. Mi znamo kojim redoslijedom se stiže do civiliziranog evropskog društva, a vi ćete do njega možda jednom stići — kada savladate lekcije koje smo vam zadali”- poruka je nekadašnjeg lidera hrvatskih socijaldemokrata.
Said je upravo na takvom obrascu objašnjavao francusku mission civilisatrice. Imperijalna sila ne govori sebi da dominira drugim ljudima. Ona vjeruje da ih civilizira i "poboljšava".
Milanović se kasnije "vadio” da nije čitao svoju rečenicu na taj način.
U tome i jeste stvar.
Imperijalni pogled je najdublji upravo onda kada više nije svjestan vlastite arogancije.
"Dobar dečko"
Ako je Milanovićev "sapun" metafora civilizacijskog tutorstva, Željana Zovko ponudila je gotovo savršenu metaforu političkog tutorstva.
Govoreći 2023. godine o novoimenovanom ministru vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedinu Konakoviću, hrvatska europarlamentarka nazvala ga je "dobrim dečkom" koji će stati uz "evropske, a ne iranske vrijednosti". Zovko je od Konakovića starija svega četiri godine. Dakle, ne govori baka o unuku, niti profesorica o učeniku. Zastupnica Hrvatske u Evropskom parlamentu govori o ministru vanjskih poslova druge suverene države. "Dobar dečko" je onaj koji je položio ispit i prihvatio je poželjne vrijednosti. Dobio je pozitivnu ocjenu metropole.
A posebno je saidovski izbor između "evropskih" i "iranskih" vrijednosti. U jednoj rečenici konstruirana su dva Bošnjaka: prihvatljivi, evropski Bošnjak i onaj drugi, sumnjivi, orijentalni, "iranski". Saidov Orijentalizam upravo govori o toj moći: moći centra da definira Drugoga, da odlučuje ko je civiliziran, ko zaostao, ko je prihvatljiv, a ko opasan.
Problem je što smo ovo već jednom vidjeli
Ali hrvatski paternalizam prema Bosni i Hercegovini ne može se posmatrati samo kao niz neukusnih izjava.
