Ako je Alija Izetbegović bio „izdajnik“ Bošnjaka, ako je izdao Bosnu i Hercegovinu, kako to da smo sačuvali državu? To je pitanje koje bi danas trebali postaviti sami sebi svi oni koji olako ponavljaju etiketu „izdajnik“, često i ne shvatajući čiju su propagandu prihvatili.
Jer kada se Alija proglašava izdajnikom, iz priče se istovremeno izbacuju, i što je još opasnije, amnestiraju oni koji su protiv BiH vodili ratne projekte. Karadžić i Mladić, VRS, Milošević i njegov režim, Tuđman, HV, "Herceg-Bosna" i HVO. BiH je ratovala protiv dva velika nacionalno-teritorijalna projekta – jednog iz Beograda i drugog iz Zagreba.
Ako već pravimo historijski bilans, napravimo ga cijelog. Alija nije bio bezgrešan. Njegove odluke treba kritizirati. O pregovorima, mirovnim planovima, međunarodnoj zajednici, greškama i propustima treba razgovarati. Ali jedno je politička kritika, a sasvim drugo je predsjednika Republike BiH i vrhovnog komandanta Armije RBiH proglasiti „izdajnikom“.
Risto Đogo i propaganda Karadžićevog režima godinama su proizvodili priče kojima su ismijavani Bošnjaci, žrtve i sama ideja BiH. Đogo je krenuo s lažima da je Alija rat proveo u trezoru, a onda Bošnjaci (hvala Bogu ne većina) to prihvatili. Onda dolaze „zlatne kašike“, jedna od najupornijih priča koje su od propagandne konstrukcije postale navodna historijska činjenica. Alija nikada nije održao govor u kojem je Bošnjacima obećao da će poslije rata jesti „zlatnim kašikama“. To je laž!
Propaganda ne mora biti istinita da bi bila uspješna. Naprotiv. Dovoljno je da se dugo ponavlja. I ono što je najopasnije jeste kada propagandu neprijatelja počne ponavljati narod kojem je bila namijenjena. I to narod koji je preživio genocid.
