Piše: Dr. sci. Edin Urjan Kukavica
Situacija u kojoj za jedne vrijede i važe svi zakoni čak, i oni nepisani, a za druge nikakvi, i u udžbenicima iz osnova politologije naziva se diktaturom, tiranijom i opresijom, a njena posljedica odnosno, rezultat takve manifestacije moći usljed koje se javlja opravdan strah od reagiranja, toj situaciji dodaje i atribute strahovlade i represije. Kao uzroci se navode neznanje, neobrazovanost, nerazvijenost, diskriminacija, marginalizacija, gospodarsko iskorištavanje, korupcija, zloupotreba položaja, funkcija, pozicija moći i opća dekadencija.
Samo iz poštovanja prema potpunosti dopustite da navedem još nekoliko pojmova koji idu uz gorespomenute ili se (s) njima sinonimiziraju: represija, prisila, hegemonija, segregacija, prinuda, hipokrizija, nesloboda, ksenofobija, kontrarevolucija, indoktrinacija, uravnilovka, supremacija, dehumanizacija, samovolja, autokracija, destrukcija, indokrinacija, cenzura, oligarhija, ateizacija, teokracija... i svi slove kao devijantno društveno stanje i/ili ponašanje.
Od nebrojeno mogućnosti da se ubije čovjek
Sociološke pojave najlakše se detektiraju kroz
svoje suprotnosti. No, budući da čovjek teško razumije ono što ne postoji u
njegovome iskustvenom znanju, a nerijetko se i panično plaši nepoznatog, ove
pojmove nije nam moguće približiti ni pojasniti njihovim suprotnostima.
Neusporedivo lakše je to učiniti primjerom, usporedbom ili prispodobom odnosno
parabolom. Primjera ovakvih ponašanja vlasti / vladara prema podanicima teško
je nabrojivo mnoštvo, a njihovo opisivanje i doknstruiranje prije priliči
sociološkim i politološkim studijama i istraživanjema nego kolumni ali, samo kao
primjer, navest ćemo nešto iz svima nama bliskog repertoara, poput okupljanja koja
nadaleko premašuju brojku odobrenu od kriznih štabova za borbu protiv pandemije
(ili pak, za upravljanje pandemijom, nisam sasvim siguran) recimo masovnih stranačkih
skupova, besmislenih proslava rođendana starih ljudi ili beskrupuloznih, basnoslovno
skupih vjenčanja, a sve bez obzira i bez poštivanja bilo kakvih pandemijskih
mjera... čime se, naravno, izaziva opće oduševljenje onih kojima su zabrane nametnute,
a pritom su sačuvali trun zdravog razuma, a koji su dužni da ih poštuju ili će,
u protivnom, za napoštivanje biti kažnjeni, bit će im zabranjem pristup svemu,
uskraćena osnovna ljudska prava naprimjer, ono koje se tiče slobode kretanja, i
tako dalje...
Od prispodoba izdvojit ćemo vjerovatno globalno
najpoznatiju, onu iz VII. knjige temeljnog djela politologije Platonove Države, a koja je prikazana u dijalogu između Sokrata i Glaukona, Platon kroz
usta svog učitelja Sokrata sintetizira mnoga od svojih učenja u arhetipskoj
priči o pećini:
- Iza toga, dakle - rekoh - usporedi našu prirodu prema tome je li ili nije obrazovana
sa sljedećim stanjem. Zamisli,
naime, sebi da ljudi žive u podzemnoj pećini koja ima dugačak ulaz, otvoren prema svjetlu; da su
ljudi u njoj odmalehna s
okovima na nogama i vratu, tako da
ostaju na istom mjestu, da glavu radi okova ne mogu naokolo
okretati te gledaju
samo preda se, a svjetlo vatre im pritom, svijetli odozgo i
izdaleka njima za leđima; između
vatre i robova zamisli put nagore, a uza nj zid, kao što čarobnjaci
stoje pred gledateljima iza ograde, preko koje pokazuju svoje sljeparije.
- Zamislio
sam.
- Zamisli, nadalje, uz taj zid ljude koji nose svakakve stvari koje iznad zida
izviruju, svakojako izrađene kipove,
kamene i drvene životinje; i pritom jedni nositelji govore, a drugi šute.
- Čudan prizor me nagoniš da zamislim i čudne ljude, robove.
- Nalik na nas! Jer misliš li najprije da bi robovi od sebe samih i jedan od drugoga što
drugo vidjeli osim sjenâ što bi od svjetla vatre padale na
stijenu pećine pred njima?
- Kako,
ako bi prisiljeni bili cijeli život držati glavu nepomično, a pogled k zemlji?
- I šta bi
vidjeli od predmeta koji bi se pronosili?
Zar ne bi isto?
- Naravno.
- Ako bi mogli među sobom razgovarati, misliš li da sjene koje bi vidjeli ne bi zvati
jednako kao i prave predmete?
- Bez ikakve sumnje.
- Šta ako
bi tamnicom odjekivalo
kad bi koji od prolaznika progovorio, misliš li da bi oni mislili da govori neko drugi, a ne sjena
koja bi mirno prolazila?
- Zeusa mi, ne mislim... kako bi mogli.
- Ti i takvi
ljudi bi, dakle, držali
da ništa drugo nije istina nego da su sjene
stvarni predmeti i da pritom govore?
- Veoma nužno.
Drugim riječima, stanje neznanja Platon
opisuje uspoređujući „svijet što se preko vida ukazuje” sa „boravkom u
tamnici”. „Svijet što se preko vida ukazuje” pojavni je svijet, svijet oblika i
objekata, manifestirani svijet čiji je uzrok bitak, nevidljivi život svih
vidljivih pojava ali, nipošto stvarnost. Svijet koji čovjek vidi je odraz,
sjena istinske stvarnosti koju oči ne mogu vidjeti jer je zaklonjena preprekom
ili jednostavno time što čovjek ne gleda oko sebe. Odnosno, čovjek nije nepokretni
zatvorenik pećine zato jer se nalazi u manifestiranom svijetu, nego zato što
misli da je to sve, zato što ne zna za drugo.
Ili, u kontekstu podnaslovne priče o tiraniji
i diktaturi, ljudi / podanici nisu žrtve zato što ih diktatori ugnjetavaju i
pritišću nego, zato što se ne bune. U produžetku, time što se ne bune nego čak,
biraju svoje ugnjetače postaju saučesnici i suučesnici u vlastitom
ugnjetavanju.
Šta god da se mijenja isti su ljudi
Nadalje, Platon kaže da iz pećine postoji izlaz, a između robova i pećinskog zida postoji put koji vodi nagore i napolje…
- Zamisli... šta bi im se dogodilo kad bi se
izbavili, odbacili okove i izliječili ludosti? Šta kad bi neki bio odvezan i
prisiljen iznenada ustati, okretati vrat i pogledati gore prema svjetlu? Ne bi
li osjetio bol i usljed bljeska svjetla ne bi mogao razaznati ono od čega je do
tada vidio sjenu? Šta bi, šta misliš, rekao, ako bi mu neko rekao da je tada
gledao privid i opsjenu, a da sad vidi istinu i stvarnost? Misliš li da ne bi
bio u zabuni i da ne bi pomislio da je istinskije ono što je dotada vidio nego
ono što mu se sada pokazuje?
- Mislim.
- Ne bi li, ako bi ga se sililo da gleda u svjetlo, zaboljele
oči, ne bi li pobjegao prema onome što može gledati uvjeren da je to istina jer
je, naprosto, jasnije od onog što mu se sada pokazalo?
- Mislim.
- A ako bi ga neko silom izvukao iz njegove pećine i
poveo ga neravnim i strmim uzlaskom i ne puštao ga prije nego bi ga izvukao do
sunčanoga svjetla... Zar se rob ne bi naljutio na svog spasitelja što ga se
vuče, a kad bi već došao na svjetlo, zaslijepljenim očima ne bi mogao vidjeti
ništa od onoga što je istinito?
- Kako bi kad bi ga sunčeva svjetlost zaslijepila?
- Trebalo bi mu priučiti se ako bi htio vidjeti. No, za
početak najlakše bi opažao sjene, zatim u vodi slike ljudske i ostale, a tek poslije
same predmete. Iza toga bi lakše primjećivao noću stvari na nebu i samo nebo,
pogledajući u svjetlo zvijezda i mjeseca, negoli danju sunce i sunčano svjetlo.
- Jasno!
Platon simbolički prikazuje traganje za spoznajom istine. Nekadašnji zatvorenik postaje putnik koji mora proći kroz teškoće puta u nepoznato: strmi uspon, nedoumice i sumnje, svjetlo na koje se mora postupno i strpljivo privikavati. Tek nakon puno truda putnik može vidjeti drugačiju stvarnost:
- Napokon bi, mislim, mogao vidjeti Sunce
kakvo je doista, a ne samo odraze njegove na vodi nego, Sunce napose, na svojem
mjestu u punoj stvarnosti.
- Vjerujem.
- I zatim bi već o njemu zaključivao da ono daje godišta
i godine, da sve upravlja na vidljivom svijetu i da je na neki način uzrok
svemu što je vidljivo.
- Vjerujem da bi na to nadošao.
- Što onda, kad bi se sjećao staroga prebivališta,
mudrosti ondje i tadašnjih supatnika, misliš da ne bi sebe držao sretnim radi
te promjene, a one žalio?
- I te kako.
- A ako je tamo imao kakve časti i pohvale od drugih i
počasti onaj koji je najoštrije vidio sjene koje su mimo prolazile i koji je
najbolje pamtio, što je običavalo prolaziti prije, kasnije i zajedno, te bi
onda iz toga najvrsnije pogađao ono što će se dogoditi, misliš li da bi bio željan
toga i zavidan radi časti i vlasti među onima? Ili bi mu se dogodilo prema
Homerovim riječima te bi živo volio „kao težak služiti drugome čovjeku
siromašnu” i bilo štogod radije podnio nego da bi onako morao misliti i
živjeti?
- Mislim da bi volio sve podnositi nego onako živjeti.









