Your Majesty

28.08.2021. 14:39

Šta bi bilo, kad bi bilo.

Piše: Dr. sci. Edin Urjan Kukavica

Situacija u kojoj za jedne vrijede i važe svi zakoni čak, i oni nepisani, a za druge nikakvi, i u udžbenicima iz osnova politologije naziva se diktaturom, tiranijom i opresijom, a njena posljedica odnosno, rezultat takve manifestacije moći usljed koje se javlja opravdan strah od reagiranja, toj situaciji dodaje i atribute strahovlade i represije. Kao uzroci se navode neznanje, neobrazovanost, nerazvijenost, diskriminacija, marginalizacija, gospodarsko iskorištavanje, korupcija, zloupotreba položaja, funkcija, pozicija moći i opća dekadencija.

Samo iz poštovanja prema potpunosti dopustite da navedem još nekoliko pojmova koji idu uz gorespomenute ili se (s) njima sinonimiziraju: represija, prisila, hegemonija, segregacija, prinuda, hipokrizija, nesloboda, ksenofobija, kontrarevolucija, indoktrinacija, uravnilovka, supremacija, dehumanizacija, samovolja, autokracija, destrukcija, indokrinacija, cenzura, oligarhija, ateizacija, teokracija... i svi slove kao devijantno društveno stanje i/ili ponašanje.

Od nebrojeno mogućnosti da se ubije čovjek

Sociološke pojave najlakše se detektiraju kroz svoje suprotnosti. No, budući da čovjek teško razumije ono što ne postoji u njegovome iskustvenom znanju, a nerijetko se i panično plaši nepoznatog, ove pojmove nije nam moguće približiti ni pojasniti njihovim suprotnostima. Neusporedivo lakše je to učiniti primjerom, usporedbom ili prispodobom odnosno parabolom. Primjera ovakvih ponašanja vlasti / vladara prema podanicima teško je nabrojivo mnoštvo, a njihovo opisivanje i doknstruiranje prije priliči sociološkim i politološkim studijama i istraživanjema nego kolumni ali, samo kao primjer, navest ćemo nešto iz svima nama bliskog repertoara, poput okupljanja koja nadaleko premašuju brojku odobrenu od kriznih štabova za borbu protiv pandemije (ili pak, za upravljanje pandemijom, nisam sasvim siguran) recimo masovnih stranačkih skupova, besmislenih proslava rođendana starih ljudi ili beskrupuloznih, basnoslovno skupih vjenčanja, a sve bez obzira i bez poštivanja bilo kakvih pandemijskih mjera... čime se, naravno, izaziva opće oduševljenje onih kojima su zabrane nametnute, a pritom su sačuvali trun zdravog razuma, a koji su dužni da ih poštuju ili će, u protivnom, za napoštivanje biti kažnjeni, bit će im zabranjem pristup svemu, uskraćena osnovna ljudska prava naprimjer, ono koje se tiče slobode kretanja, i tako dalje...

Od prispodoba izdvojit ćemo vjerovatno globalno najpoznatiju, onu iz VII. knjige temeljnog djela politologije Platonove Države, a koja je prikazana u dijalogu između Sokrata i Glaukona, Platon kroz usta svog učitelja Sokrata sintetizira mnoga od svojih učenja u arhetipskoj priči o pećini:

- Iza toga, dakle - rekoh - usporedi našu prirodu prema tome je li ili nije obrazovana sa sljedećim stanjem. Zamisli, naime, sebi da ljudi žive u podzemnoj pećini koja ima dugačak ulaz, otvoren prema svjetlu; da su ljudi u njoj odmalehna s okovima na nogama i vratu, tako da ostaju na istom mjestu, da glavu radi okova ne mogu naokolo okretati te gledaju samo preda se, a svjetlo vatre im pritom, svijetli odozgo i izdaleka njima za leđima; između vatre i robova zamisli put nagore, a uza nj zid, kao što čarobnjaci stoje pred gledateljima iza ograde, preko koje pokazuju svoje sljeparije.
- Zamislio sam.
- Zamisli, nadalje, uz taj zid ljude koji nose svakakve stvari koje iznad zida izviruju, svakojako izrađene kipove, kamene i drvene životinje; i pritom jedni nositelji govore, a drugi šute.
- Čudan prizor me nagoniš da zamislim i čudne ljude, robove.
- Nalik na nas! Jer misliš li najprije da bi robovi od sebe samih i jedan od drugoga što drugo vidjeli osim sjenâ što bi od svjetla vatre padale na stijenu pećine pred njima?
- Kako, ako bi prisiljeni bili cijeli život držati glavu nepomično, a pogled k zemlji?
- I šta bi vidjeli od predmeta koji bi se pronosili? Zar ne bi isto?
- Naravno.
- Ako bi mogli među sobom razgovarati, misliš li da sjene koje bi vidjeli ne bi zvati jednako kao i prave predmete?
- Bez ikakve sumnje.
- Šta ako bi tamnicom odjekivalo kad bi koji od prolaznika progovorio, misliš li da bi oni mislili da govori neko drugi, a ne sjena koja bi mirno prolazila?
- Zeusa mi, ne mislim... kako bi mogli.
- Ti i takvi ljudi bi, dakle, držali da ništa drugo nije istina nego da su sjene stvarni predmeti i da pritom govore?
- Veoma nužno.

Drugim riječima, stanje neznanja Platon opisuje uspoređujući „svijet što se preko vida ukazuje” sa „boravkom u tamnici”. „Svijet što se preko vida ukazuje” pojavni je svijet, svijet oblika i objekata, manifestirani svijet čiji je uzrok bitak, nevidljivi život svih vidljivih pojava ali, nipošto stvarnost. Svijet koji čovjek vidi je odraz, sjena istinske stvarnosti koju oči ne mogu vidjeti jer je zaklonjena preprekom ili jednostavno time što čovjek ne gleda oko sebe. Odnosno, čovjek nije nepokretni zatvorenik pećine zato jer se nalazi u manifestiranom svijetu, nego zato što misli da je to sve, zato što ne zna za drugo.

Ili, u kontekstu podnaslovne priče o tiraniji i diktaturi, ljudi / podanici nisu žrtve zato što ih diktatori ugnjetavaju i pritišću nego, zato što se ne bune. U produžetku, time što se ne bune nego čak, biraju svoje ugnjetače postaju saučesnici i suučesnici u vlastitom ugnjetavanju.

Šta god da se mijenja isti su ljudi

Nadalje, Platon kaže da iz pećine postoji izlaz, a između robova i pećinskog zida postoji put koji vodi nagore i napolje…

- Zamisli... šta bi im se dogodilo kad bi se izbavili, odbacili okove i izliječili ludosti? Šta kad bi neki bio odvezan i prisiljen iznenada ustati, okretati vrat i pogledati gore prema svjetlu? Ne bi li osjetio bol i usljed bljeska svjetla ne bi mogao razaznati ono od čega je do tada vidio sjenu? Šta bi, šta misliš, rekao, ako bi mu neko rekao da je tada gledao privid i opsjenu, a da sad vidi istinu i stvarnost? Misliš li da ne bi bio u zabuni i da ne bi pomislio da je istinskije ono što je dotada vidio nego ono što mu se sada pokazuje?
- Mislim.
- Ne bi li, ako bi ga se sililo da gleda u svjetlo, zaboljele oči, ne bi li pobjegao prema onome što može gledati uvjeren da je to istina jer je, naprosto, jasnije od onog što mu se sada pokazalo?
- Mislim.
- A ako bi ga neko silom izvukao iz njegove pećine i poveo ga neravnim i strmim uzlaskom i ne puštao ga prije nego bi ga izvukao do sunčanoga svjetla... Zar se rob ne bi naljutio na svog spasitelja što ga se vuče, a kad bi već došao na svjetlo, zaslijepljenim očima ne bi mogao vidjeti ništa od onoga što je istinito?
- Kako bi kad bi ga sunčeva svjetlost zaslijepila?
- Trebalo bi mu priučiti se ako bi htio vidjeti. No, za početak najlakše bi opažao sjene, zatim u vodi slike ljudske i ostale, a tek poslije same predmete. Iza toga bi lakše primjećivao noću stvari na nebu i samo nebo, pogledajući u svjetlo zvijezda i mjeseca, negoli danju sunce i sunčano svjetlo.
- Jasno!

Platon simbolički prikazuje traganje za spoznajom istine. Nekadašnji zatvorenik postaje putnik koji mora proći kroz teškoće puta u nepoznato: strmi uspon, nedoumice i sumnje, svjetlo na koje se mora postupno i strpljivo privikavati. Tek nakon puno truda putnik može vidjeti drugačiju stvarnost:

- Napokon bi, mislim, mogao vidjeti Sunce kakvo je doista, a ne samo odraze njegove na vodi nego, Sunce napose, na svojem mjestu u punoj stvarnosti.
- Vjerujem.
- I zatim bi već o njemu zaključivao da ono daje godišta i godine, da sve upravlja na vidljivom svijetu i da je na neki način uzrok svemu što je vidljivo.
- Vjerujem da bi na to nadošao.
- Što onda, kad bi se sjećao staroga prebivališta, mudrosti ondje i tadašnjih supatnika, misliš da ne bi sebe držao sretnim radi te promjene, a one žalio?
- I te kako.
- A ako je tamo imao kakve časti i pohvale od drugih i počasti onaj koji je najoštrije vidio sjene koje su mimo prolazile i koji je najbolje pamtio, što je običavalo prolaziti prije, kasnije i zajedno, te bi onda iz toga najvrsnije pogađao ono što će se dogoditi, misliš li da bi bio željan toga i zavidan radi časti i vlasti među onima? Ili bi mu se dogodilo prema Homerovim riječima te bi živo volio „kao težak služiti drugome čovjeku siromašnu” i bilo štogod radije podnio nego da bi onako morao misliti i živjeti?
- Mislim da bi volio sve podnositi nego onako živjeti.

Jednooka pravda za slijepce u mraku

Za razliku od pećine, stvarnost se nalazi u vidljivom svijetu. I samo putnik koji se priviknuo na njegovo svjetlo počinje shvatati razliku između znanja i neznanja, razliku između slobode koju pruža znanje i života okovanih zatvorenika pećine. No, Platon za svoga putnika ima još jedno putovanje: silazak natrag, u pećinu, da svojim nekadašnjim supatnicima otkrije ono što je spoznao. Ali, put silaska predstavlja novi proces savladavanja teškoća, među kojima je vjerovatno, najveća ona koju predstavljaju ljudi u pećini koji ne prihvataju onoga tko ih želi uznemiriti u njihovoj nepomičnosti:

- I ovo, dakle, uzmi na um. Ako bi takav opet sišao i na isto mjesto sjedao, zar mu ne bi oči bile pune mraka, došavši iznenada sa sunca?
- I te kako.
- I zar mu se dok je još zabljesnut, prije nego mu se oči ponovo naviknu na mrak... zar mu se ne bi smijali i zar se ne bi o njemu govorilo da se gore uspeo samo zato da se vrati s pokvarenim očima, te da nije vrijedno ni kušati gore ići? I ako bi kako mogli dobiti u ruke onoga koji bi ih htio otkivati i gore voditi, zar ga ne bi i ubili!
- Zaista bi.

Usprkos tome, smatra Platon, oni koji znaju dužni su oslobađati od okova one koji ne znaju najvažnijom od svih spoznaja: spoznajom dobra.

Ideja dobra je „..uzrok svemu što je ispravno i lijepo u svijetu; u vidljivom svijetu rađa svjetlo i gospodara njegova, a u misaonom svijetu sama kao gospodar daje istinu i um; … nju treba vidjeti onaj koji želi razumno raditi bilo u posebničkom bilo u javnom životu.” Spoznaja dobra ne znači jednostavno prezirati sjene; stanovnici pećine moraju naučiti prepoznati istinu u svim njezinim odrazima, prepoznati ono što se manifestira kao Lijepo, Dobro i Pravedno u svim stvarima: ideju dobra. Tom spoznajom naučit će prepoznavati i razlikovati sjene od stvarnosti, ispravno vrednovati stvari i gradit i život koji će biti potpuniji odraz dobrog, lijepog i pravednog. To je i smisao skidanja okova.

Ali, čime zatvorenici mogu spoznati istinu ako im oči prenose tek nepotpunu stvarnost, što je oruđe u skidanju okova?

Platon kaže: „… ta moć, kao i sredstvo kojim svatko uči, nalazi se u svačijoj duši. Ali kako se oko ne bi moglo drugačije nego s cijelim tijelom okretati prema svjetlu iz mraka, tako se upravo mora ta moć okretati s cijelom dušom iz područja postojanja, dok ne postane sposobna gledati i uzdići se do bitka i najsvjetlije točke bitka, a to je velimo, dobrota.”

Za razliku od osjetila koja prenose tek karakteristike odraza stvarnosti, sposobnost potpune spoznaje nalazi se u duši: „Onome što je većma božansko u nama, što nikada ne gubi svoju moć.” Duša, nevidljiva, a prisutna, može uzdignuti čovjeka u „misaoni kraj”, nevidljivu stvarnost kojoj i ona sama pripada. Ona je veza pomoću koje čovjek može ostvariti harmoniju između vlastitog bića i svijeta u kojem živi: kad duša vidi istinu, ruke je prenose kroz djela i čovjek je tada jednostavno živi.

I kako, dakle, potaknuti dušu?

Odgojem, kaže Platon. Ali duši ne treba „usađivati vid”. Duša vidi. Odgoj je umijeće okretanja očiju duše na pravu stranu…

Žrtve što tako lijepo pristaju kolažu na tvome zidu

Sve je – ali baš sve – potonulo u živo blato iz kojega ni najveći optimisti ne vide ni najtanju, najbjedniju ni najpatetičniju mogućnost izlaska, izvlačenja i bilo kakvog spasa. I crno je da crnje teško može biti. Čini se da za potpunost slike stanja u zemlji nedostaje još samo jato lešinara – mislim, pravih lešinara, a ne političkih – koji kruže nad životinjom na umoru da se pogoste njenim mesom i kostima. Kažu da je noć najcrnja pred svitanje. I da bulbuli najljepše pjevaju pred sabah.

Upropastit će nas „šta bi bilo, kad bi bilo“, ali ne mogu da odolim... Šta bi bilo, odnosno, koje bi to iznenađenje bilo da je određena osoba ili osobe, nećemo ih imenovati, umjesto očekivane i pokazane bahatosti, arogancije, drskosti i krajnjeg bezobrazluka bile pristojne, ljubazne, mile, osjećajne, pune razumijevanja...? Bismo li im i ako bismo, šta bismo im onda, prigovorili?

Sve je dobro dokle god imamo koga kriviti za sve što ne valja u našoj zemlji, ne moramo ni izlaziti iz pećine. Drugim riječima, dok god imamo trojicu, četvericu dežurnih krivaca uvijek ćemo imati opravdanje za nečinjenje i izgovor za neodgovornost. Naime, ništa, osim Boga, nije vječno – usprkos tvrdnjama nekih teologa-amatera koji čak i administrativnim jedinicama da ne kažem, entitetima priskrbljuju taj božanski prerogativ. Dakle, šta kad jednom, a i taj trenutak će prije ili kasnije ali neminovno, doći, kad njih trojica, četverica skupa sa svojim privatnim partijama odu gdje će već otići, a mi ostanemo sami sa sobom? U svojim privatnim pećinama... Sa svojim vlastitim opsjenama.

Podijelite:

Facebook X / Twitter