Piše: Damir Rastoder
Ko o čemu Vučić o pomirenju i dijalogu.
I što više puta izgovara te frazetine, stanje u regionu je sve gore i gore. Već se poredi s periodom iz devedesetih godina. Upravo zahvaljujući Vučićevoj Srbiji,koja permanentno izvozi nestabilnost, svuda tamo gdje dosegne njegova moć i uticaj i gdje lokalni Srbi pristanu igrati kako Beograd svira.
Ovdje su izuzeti Albanija i Sjeverna Makedonija, sa kojima Vučić realizira projekat "Otvoreni Balkan", a u kojima je procenat Srba toliko zanemarljiv da ne mogu, sve i da hoće, igrati ulogu remetilačkog faktora u tim državama.
Na stranu što od tog pretencioznog projekta neće biti ništa, on je ionako sračunat za Vučićeve kratkoročne interese, jer sebe promovira kao regionalnog lidera, uz politički potkapacitiranog Zaeva i eksentričnog Ramu.
Dok albanski premijer učešće svoje zemlje u ovoj ideji vidi kao jedini način da se izbrišu granice između Tirane i Prištine, makedonski čelnici nemaju nikakvo racionalno objašnjenje, osim potrebe da imaju bar jedan problem manje sa susjedima od kojih im neki ne priznaju identitet, drugi jezik, treći crkvu.
Naivni Zaev je brzo zaboravio da su, po direktom nalogu Vučića, srpski bezbednjaci ne tako davno učestvovali u nasilnom upadu u Sobranje, pokušavajući zadržati njihovog miljenika Gruevskog na vlasti u Makedoniji.
Pošto je predsjednik Srbije, po svojoj radikalskoj vokaciji, čovjek podjela, polarizacija i konfrotacija, uspio je da i zapadni Balkan razdvoji na dva dijela: na one sa kojima sarađuje i koji ga podržavaju u kojekakvim budalaštinama (Zaev i Rama), vrlo često i iz lukrativnih razloga, i one koje je označio kao “neprijatelje”, sa kojima bi on navodno želio sarađivati, ali oni toliko mrze Srbiju, da je to u ovim uslovima nemoguće.
Zaboga, Vučić želi dijalog, ali Kurti, Đukanović i Izetbegović “umiru” od zavisti što je Srbija tako ojačala, u ekonomskom, a bogami i vojnom smislu.
Posto su oni, u ovom trenutku, vjerovatno tri najomraženija političara u Srbiji, Vučić tu činjenicu koristi za bildanje patriotskih mišića u dominantno nacionalističkom javnom mnjenju, dok mu Zaev i Rama koriste da nose maslinovu grančicu, kako bi se srbijanski predsjednik, u očima zapadnog svijeta, predstavio kako mirotvorac i faktor stabilnosti u regiji.
A taj "faktor", što lično, što preko svojih ministara, gotovo svakodnevno šalje hegemonističke poruke prema Kosovu, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, uz maksimalnu instrumentalizaciju Srba koji žive u tim državama.
Vučiću je, umjesto dijaloga, zapravo potrebna stalna tenzija sa proskribiranim i pažljivo odabranim neprijateljima iz okruženja, a za sve to će okriviti “drugu stranu”, baš kao što to čini i u samoj Srbiji, zahvaljujući potpunoj kontroli medija.
Zato je danas Srbija po stepenu demokratskih sloboda, građanskih i političkih prava, debelo na začelju i na zapadnom Balkanu. Ona je sigurno utočište za sve ratne zločince i mjesto susreta i obračuna različitih kriminalnih bandi iz okruženja.
Stoga nije ni čudo što je mafija jedino u Srbiji toliko ukorijenjena i srasla sa djelovima vlasti, ili što osuđeni ratni zločinac kapetan Dragan, uz podršku Vučićeve vlasti, nekažnjeno veliča ubicu premijera Đinđića.
U takvom ambijentu je priča o evropskom putu samo parola i smokvin list za brutalnu autokratiju koju novi-stari radikal sprovodi na unutrašnjem planu.
