Piše: Aleksandar Sekulović
Potpredsjednica
NVO Pokret „Majke enklava Srebrenica i Žepa“ Kada Hotić preživjela je
Srebrenicu. Ili nije?
U
Srebrenici je izgubila gotovo sve što je imala: muža, sina, dva brata; ukupno
56 članova uže i šire porodice. Dobro ste pročitali: 56! Ovim je Kada i
započela ovaj razgovor, a da joj nisam ni postavio pitanje. Bila je to njena
legitimacija, brojka od koje se ledi krv u žilama.
Kada
pogledate Kadu i čujete njenu priču, prvo što pomislite je da tako ne može
izgledati osoba koja je ostala bez 56 članova familije. I to samo zato što je
druge vjere. Nisam joj smio pogledati u oči od stida. Stidio sam se nečega što
nisam uradio, zašta nisam odgovoran. Ali jeste moja tadašnja zemlja, SR
Jugoslavija.
Tražio
sam da mi objasni šta se to desilo u Srebrenici, o kojoj je sve što smo znali
stalo u riječ – genocid. Dubinu i značenje tog pojma ne možete do kraja
spoznati dok ne otkrijete kako je i zašto Kada Hotić u svega dan ili dva ostala
bez 56 članova porodice.
„Prije
rata, život u BiH odvijao se normalno. Niko ništa nije znao, niti je mogao
pretpostaviti šta će se dogoditi… Išli smo na posao, Srebrenica je imala
četvrtu ekonomiju u BiH, živjeli smo pristojno. Suprug mi je bio profesor sociologije
i veoma cijenjen čovjek u Srebrenici. Prve komšije Srbi, Hrvat najbolji
prijatelj mog sina… Ništa nije slutilo na krvoproliće. Do nas su dopirale priče
o sukobima u Sarajevu i drugim gradovima, ali na to nismo obraćali pažnju. Onda
su jednog dana nepoznati ljudi iz Srbije pokucali na naša vrta. Iz Šapca, iz
Užica, Valjeva… Bili su odjeveni u trenerke, tražili su nam da predamo oružje
koje imamo. Govorili su da je to uobičajena stvar i da je riječ o obavezi. Iz
Srebrenice su uzeli sve oružje, i ostavili nas bez mogućnosti da se odbranimo.
Iz okolnih vojnih objekata odvozili su naoružanje u nepoznatom pravcu. Nikom
nije bilo jasno šta se dešava. Nekih pola godine prije rata vojska je
raščišćavala brda iznad Srebrenice. Na pitanja šta se dešava, kazali su- sjeku
šumu. Nedugo zatim, sa brda su počele da padaju granate iz minobacača. Ljudi su
se povukli u šume i ostavili svoje domove kako bi spasili živote. Oni koji su
bili nemoćni da pobjegnu, uhvaćeni su i pobijeni. Često sam noću brojala koliko
je granata ispaljeno, a koliko ih je eksplodiralo; jer nije svaka granata
eksplodirala. U aprilu sam se sa djecom našla u šumi. Pao je snijeg, onda i
ledena kiša; punih 11 dana. Morila nas je velika glad. Nakon što su zapalili
Srebrenicu, vratili smo se čim smo im vidjeli leđa i nastavili da živimo. U
strahu. Uskoro su obnovili granatiranje. Nestajalo nam je hane. Onda su krenula
bombardovanja avionima. Organizovali smo odbranu. Imali smo ukupno 40 pušaka i
po dva-tri metka za svaku. Praktično ništa. Ali i tako smo preživjeli sve do
tog 11. jula 1995. godine“, kazuje mi Kada u dahu.
Znao
sam da Kada Hotić ponovo proživljava istu patnju. Sjeća se dana kada je u
Srebrenicu ušao osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić.
„Kada
je jula 1995. Mladić ušao u Potočare, u Srebrenicu, svi čije kosti danas
tražimo i svi koje smo ukopali do sada, bili su živi. Mladić je naredio njihovu
smrt. On je kriv što ih nema.
Od početka rata u BiH postojala je
genocidna namjera da se Bosna očisti od nesrpskog življa. Srećom, nijesu
svugdje mogli počiniti Srebrenicu. U Srebrenici je to bilo moguće jer smo, pod
okriljem UNPROFOR-a, bili sabijeni kao u toru. Da nije bilo UNPROFOR-a, da smo
uspjeli pobjeći u šume, ko zna kako bismo prošli. Oni su direktno pomogli
zločincima.
Bila sam nekoliko metara od njega. Kada sam ga ugledala, noge su mi se odsjekle, što od straha, što od gladi i ljetnjeg sunca koje je pržilo. Sjela sam na zemlju. Gledala sam ga. Rukavi zasučeni do lakta, maljave, snažne ruke. Iza njega nekoliko kamera koje su snimale kako se prijateljski pozdravlja sa holandskim generalom. Djeci je počeo je da dijeli čokoladice i slatkiše. To je trajalo desetak minuta, dok se kamere nisu ugasile. Onda je okupio nekoliko vojnika oko sebe i izgovorio nešto što mi i danas ledi krv:
„Braćo Srbi, iskoristite priliku.
Ovakva vam se više neće pružiti“.
