Piše: Kenan Efendić
Sarajevo je naporan grad: lijepa, geografski netipična prijestolnica, autentična u kulturnom šarenilu. Razarana tokom agresije, prošavši kroz duboke demografske mijene, već decenijama je polje javnih simboličkih i kulturnih ratova, od Kasindola do New Yorka.
U ratu koji ne prestaje – i ne treba, jer dok se borimo za značenja grada, znači da smo živi i mi i on – jedna bitka uporno traje. Bitka za svinjetinu, kako će reći jedan sloj Sarajlija, ili za krmetinu, kako je drugom sloju bliže. Bitka za krme u Teheranu, jer je šovinistima poput Milorada Dodika, kao i mnogim sarajevskim jugoliberalima, ime glavnog grada Irana islamofobna uvreda.
U nedjelju, 20. septembra, u botaničkoj bašti Zemaljskog muzeja okretalo se prase. Okretači su to sami snimili i objavili. Na snimku jedan od njih govori: „Ovo su sarajevski dani kulture“, „Ovo je najbolje za kulturu u Sarajevu što može da se desi“; drugi dobacuju da je posrijedi predizborna kampanja, da se bore za prava praseta, koje ima pravo da se ispeče u „kako kaže Dodik – Teheranu“. Ti ljudi stanuju u Muzeju: porodica nekadašnjeg domara, s kojom je ustanova godinama u pravnim sporovima i čija se uprava javno žali da joj se uz zid nacionalnog spomenika prži ajvar i okreće prase.
Historija krmeta u Sarajevu
Nije to prvi ražanj u centru Sarajeva. Kada se za Prvi maj 2017. živopisni goraždanski umjetnik Aziz Gluščević Zisko slika pored janjete na ražnju u centru grada – sa tih sarajevskih jugoliberalnih pozicija prštale su kritike, optužbe za nekulturu, takozvani seljakluk & papanluk. Došao musliman iz Goražda u Sarajevo okretati janje.
Kada je porodica iz Muzeja okrenula prase, o seljakluku se nije toliko govorilo. Pečenje praseta u bašti nacionalnog spomenika je, kako kaže sam gastronom, dokaz kulture u Sarajevu; pečenje janjeta, u okviru svojevrsnog umjetničkog performansa, papanluk.
Sarajevsko krme ima već svoju historiju. Bitka traje od samog poraća i provokativnih, često odurnih medijskih napisa, među kojima se još pamti kolumna jednog pisca u jednom sedmičniku, pokojnika. Potom otvaranje BBI centra, 6. aprila 2009, u kojem arapski vlasnik nije dopuštao alkohol, klađenje ni svinjetinu. Tadašnji rat bio je žestok. Kada isti centar – u međuvremenu preimenovan u ARIA centar – 2026. preuzima Bingo Senada Džambića, muslimana iz Bosne i Hercegovine, rata nema.
U Sarajevu počinje bitka kada musliman ne želi prodavati ono što mu vjera brani, na šta po demokratskim zakonima i običajima ima apsolutno pravo. Kada drugi musliman preuzme iste police, medijska i kulturna javnost šuti. To je mjera normalnog za liberalnu i jugoliberalnu sarajevsku javnost, koja se u bitkama za krme, po moralno-idejnim pozicijama, ne razlikuje od radikalnih srpskih šovinista. Premisa im je zajednička: musliman koji u Sarajevu izbjegava svinjetinu – to je događaj.
Jer nejedenje svinjetine jedan je od rijetkih neoborivih i vidljivih razlikovnih elemenata bosanskomuslimanske kulture naspram susjeda i prvih drugih. Ali odlika Bošnjaka u Sarajevu bila je i tolerancija prema takvim, životnim, svakodnevnim razlikama tih istih drugih. Sve optužbe da se svinjetina u Sarajevu ne može kupiti bile su lažne; demantovala ih je jedna šetnja tržnicom, jedan zalazak u najobičniji market u tipičnom gradskom naselju.
Iscrpljivanje u dokazivanju očiglednog
