Piše: Faris Vehabović
Pitanje reforme izbornog sistema u Bosni i Hercegovini je jedno od ključnih pitanja za budućnost države.
Nije ovdje u pitanju samo čista matematika i pokušaj zauzimanja što bolje startne pozicije u političkoj borbi za više madata i, samim tim, više uticaja na političke i ekonomske prilike u zemlji. Da, to bi bio slučaj da je Bosna i Hercegovina demokratska država gdje je svaki glas bitan, gdje se svaki glas broji i gdje svaki glas ima jednaku vrijednost i težinu.
Upravo suprotno.
Kako je to Evropski sud naveo u presudi Zornić protiv Bosne i Hercegovine u stavu 43.: „Sud očekuje da će se bez daljeg odgađanja uspostaviti demokratsko uređenje. S obzirom na potrebu da se osigura stvarna politička demokratija, Sud smatra da je došlo vrijeme za politički sistem koji će svakom građaninu Bosne i Hercegovine osigurati pravo da se kandidira na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda Bosne i Hercegovine, bez diskriminacije po osnovu etničke pripadnosti i bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima uz isključivanje manjina ili građana Bosne i Hercegovine”.
Drugim riječima, Evropski sud je konstatirao da Bosna i Hercegovina još uvijek nije demokratska država i da, ako želi to postati, mora osigurati takav sistem u kojem će svaki glas biti bitan, gdje će se svaki glas brojati i uticati na konačni ishod izbora, a ne po principu – jedan brojim, jedan bacam niz vodu.
Drugo, taj novi sistem mora dati jednaku šansu svima da biraju i da budu birani.
Demokratije bez toga nema kao što je nema tamo gdje se ne poštuju presude sudova, kao što je nema gdje se krše ljudska prava, a ljudi diskriminiraju po bilo kom osnovu.
I to svakome mora biti jasno. Oko toga nije moguće praviti kompromise. Kompromisi se mogu praviti na svemu osim na principima.
Isto tako, ono što se može iščitati iz tog kratkog stava je da konstitutivni narodi ne mogu imati bilo kakav povlašteni položaj u izbornom procesu u odnosu na sve druge, a znamo da ga i sada itekako imaju i da sve što nije razdijeljeno na troje se smatra atakom na ustavni sistem (kakvog li apsurda) režima koji počiva na diskiminaciji.
Ali hajde da prvo razjasnimo neke stvari:
Teza koja se provlači je da sada oni koji su se zalagali za donošenje odluke o konstitutivnosti traže da se ta konstitutivnost briše što nije daleko od istine ali da bismo shvatili okolnosti moramo se vratiti u vrijeme kada je donesena odluka o konstitutivnosti.
To je bilo u vrijeme kada je u Ustavu RS stajalo da je to država srpskog naroda.
Pored ove, i čitav niz odredbi Ustava su bili na tragu etničkog teritorijalnog cementiranja stanja proisteklog iz rata. Jedini način da se „razbije” koncept etničke teritorije, a čemu su težili nacionalisti je bilo razbijanje jednonacionalne isključivosti koja je tada bila na djelu.
Sjećaju se stariji čitaoci kako je mukotrpan put bio da se provede odluka o konstitutivnosti.
Nakon toga je uslijedio period prilagođavanja na nove okolnosti pri čemu se otišlo u takvu krajnost na etničkom insistiranju da se danas ni portir ne może zaposliti, ako se ne uklapa u nacionalni ključ što također, nakon godina, dovodi do apsurdnosti sistema vlasti koji se temelji isključivo na etničkoj pripadnosti pri čemu manjine i građani nemaju jednaka prava.
Drugi fakor koji je uticao na obesmišljavanje konstitutivnosti jesu zloupotrebe koje su se dešavale.
Još samo poneko se sjeća isticanja vitalnog interesa Hrvatskog kluba u Domu naroda Parlamenta FBiH na smjenu predsjednika Srpskog kluba u tom istom Domu. Ili pozivanja na vitalni interes kluba Bošnjaka kod izbora sudije Ustavnog suda FBiH. Da ne govorim o načinu na koji taj mehanizam funkcionira u RS.
Na kantonalnom nivou vlade ne padaju jer se neko pozvao na vitalni interes znajući da Vijeće Ustavnog suda nema dovoljno sudija.
Primjera je bezbroj.
Zato je konstitutivnost postala kamen spoticanja u daljnjem demokratskom odrastanju BiH.
Druga teza je da su građani u stvari Ostali što je prosto netačno.
