Dnas ni portir ne może zaposliti, ako se ne uklapa u nacionalni ključ.
Piše: Faris Vehabović
Pitanje reforme izbornog sistema u Bosni i Hercegovini je jedno od ključnih pitanja za budućnost države.
Nije ovdje u pitanju samo čista matematika i pokušaj zauzimanja što bolje startne pozicije u političkoj borbi za više madata i, samim tim, više uticaja na političke i ekonomske prilike u zemlji. Da, to bi bio slučaj da je Bosna i Hercegovina demokratska država gdje je svaki glas bitan, gdje se svaki glas broji i gdje svaki glas ima jednaku vrijednost i težinu.
Upravo suprotno.
Kako je to Evropski sud naveo u presudi Zornić protiv Bosne i Hercegovine u stavu 43.: „Sud očekuje da će se bez daljeg odgađanja uspostaviti demokratsko uređenje. S obzirom na potrebu da se osigura stvarna politička demokratija, Sud smatra da je došlo vrijeme za politički sistem koji će svakom građaninu Bosne i Hercegovine osigurati pravo da se kandidira na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda Bosne i Hercegovine, bez diskriminacije po osnovu etničke pripadnosti i bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima uz isključivanje manjina ili građana Bosne i Hercegovine”.
Drugim riječima, Evropski sud je konstatirao da Bosna i Hercegovina još uvijek nije demokratska država i da, ako želi to postati, mora osigurati takav sistem u kojem će svaki glas biti bitan, gdje će se svaki glas brojati i uticati na konačni ishod izbora, a ne po principu – jedan brojim, jedan bacam niz vodu.
Drugo, taj novi sistem mora dati jednaku šansu svima da biraju i da budu birani.
Demokratije bez toga nema kao što je nema tamo gdje se ne poštuju presude sudova, kao što je nema gdje se krše ljudska prava, a ljudi diskriminiraju po bilo kom osnovu.
I to svakome mora biti jasno. Oko toga nije moguće praviti kompromise. Kompromisi se mogu praviti na svemu osim na principima.
Isto tako, ono što se može iščitati iz tog kratkog stava je da konstitutivni narodi ne mogu imati bilo kakav povlašteni položaj u izbornom procesu u odnosu na sve druge, a znamo da ga i sada itekako imaju i da sve što nije razdijeljeno na troje se smatra atakom na ustavni sistem (kakvog li apsurda) režima koji počiva na diskiminaciji.
Ali hajde da prvo razjasnimo neke stvari:
Teza koja se provlači je da sada oni koji su se zalagali za donošenje odluke o konstitutivnosti traže da se ta konstitutivnost briše što nije daleko od istine ali da bismo shvatili okolnosti moramo se vratiti u vrijeme kada je donesena odluka o konstitutivnosti.
To je bilo u vrijeme kada je u Ustavu RS stajalo da je to država srpskog naroda.
Pored ove, i čitav niz odredbi Ustava su bili na tragu etničkog teritorijalnog cementiranja stanja proisteklog iz rata. Jedini način da se „razbije” koncept etničke teritorije, a čemu su težili nacionalisti je bilo razbijanje jednonacionalne isključivosti koja je tada bila na djelu.
Sjećaju se stariji čitaoci kako je mukotrpan put bio da se provede odluka o konstitutivnosti.
Nakon toga je uslijedio period prilagođavanja na nove okolnosti pri čemu se otišlo u takvu krajnost na etničkom insistiranju da se danas ni portir ne może zaposliti, ako se ne uklapa u nacionalni ključ što također, nakon godina, dovodi do apsurdnosti sistema vlasti koji se temelji isključivo na etničkoj pripadnosti pri čemu manjine i građani nemaju jednaka prava.
Drugi fakor koji je uticao na obesmišljavanje konstitutivnosti jesu zloupotrebe koje su se dešavale.
Još samo poneko se sjeća isticanja vitalnog interesa Hrvatskog kluba u Domu naroda Parlamenta FBiH na smjenu predsjednika Srpskog kluba u tom istom Domu. Ili pozivanja na vitalni interes kluba Bošnjaka kod izbora sudije Ustavnog suda FBiH. Da ne govorim o načinu na koji taj mehanizam funkcionira u RS.
Na kantonalnom nivou vlade ne padaju jer se neko pozvao na vitalni interes znajući da Vijeće Ustavnog suda nema dovoljno sudija.
Primjera je bezbroj.
Zato je konstitutivnost postala kamen spoticanja u daljnjem demokratskom odrastanju BiH.
Druga teza je da su građani u stvari Ostali što je prosto netačno.
Bilo ko ko pročita bilo šta o modernim liberalnim demokratijama i pitanju identiteta i građanstva, shvatit će da u životu svakog čovjeka postoji javna i privatna sfera života.
U javnom životu, kada smo među drugim ljudima, svi smo mi građani, a u privatnom možemo biti šta god hoćemo sa svim identitetima koje nosimo.
Vršeći javne poslove, mi moramo biti građani jer sve drugo vodi u arbitrarnost i ekskluzivizam jer kako se može ponašati neko u javnoj sferi kada nastupa sa etničke pozicije – na jedini logičan način – da favorizira one „svoje”.
Zato liberalna demokratija i jeste najnapredniji i najzastupljeniji sistem u razvijenim demokratskim državama u kojima se rasa, religija, etničko, stavlja po strani i poštuju ista pravila koja su jednaka za sve i koja se primjenjuju jednako na svakoga.
U međuvremenu, Bosna i Hercegovina je postala okruženje osrednjosti, a ne izvrsnosti jer zbog etničke pripadnosti sve mora biti unaprijed etnički određeno i „uređeno”.
Strahovi koji se ispoljavaju, a koji su u postkonfliktnom društvu legitimni, nisu i opravdani.
Navest ću jedan lični primjer – dok sam vršio funkciju registrara na Ustavnom sudu BiH, raspisan je negdje 2003. godine konkurs za pravne savjetnike pri čemu sam insistirao da mora biti proveden iz dva dijela – pismenog (potpuno anonimnog) i usmenog kada se tek otkriva identitet onoga ko je „prošao” pismeni dio testa.
Protivnici odabiranja najboljih umjesto etnički podobnih su uvijek isticali da će rezultat biti etnički debalans, a pokazalo se upravo suprotno – da iako anoniman, pismeni dio testa je dao preslikanu sliku popisa iz 1991. godine pa nije bilo ni teško ostvariti cilj da etnička slika zaposlenih odražava etničku strukturu prema tada vazećem popisu.
Danas je došlo vrijeme da se krene dalje i da se stvara sistem koji će Bosni i Hercegovini osigurati demokratski epitet i prosperitet, a to je sistem koji mora pocivati na građaninu jer je i taj građanin u tom istom i ovakvom Ustavu, priznat jednako kao i Srbi, Hrvati i Bošnjaci pa i Ostali.
Samo što građanin nije peta kategorija već je on ono što obuhvata sve četiri prethodne kategorije, a ne samo Ostale.
To govore neznalice i ljudi koji od novina samo naslove čitaju.
Građani smo mi svi ma koliko se opirali tome jer to je jednostavno tako.
Nisu ni Srbi iz Srbije niti Hrvati iz Hrvatske samo Srbi i Hrvati već su prije svega građani pa tek onda sve ostalo.
Rješenja za izlaz iz ove situacije je mnogo, a svako mora uvažiti strahove koji su, evidentno, još prisutni.
Osim toga, svako rješenje mora obuhvatiti sve nivoe vlasti jer ovo nije problem samo Doma naroda PS BiH već i entiteta i kantona, niti samo problem Predsjedništva BiH već i entitetskih predsjedništava o čemu već postoji i odluka Ustavnog suda BiH.
Nije samo problem u sastavu Domova naroda, već u pogledu prava koja oni imaju da zaustave sve što im se ne sviđa i time da se nametnu kao gospodari svega. Drugim riječima, da se uvede etnokratija koja etničkom, partikularnom daje više prava nego narodnom tj. daje više političkog legitimiteta maloj grupici koja ima etnicki legitimitet i može blokirati sve nasuprot ogromne većine glasača čime se gazi izborna volja.
Vladavina manjine je bila moguća u društvima u kojima je sila bila koncentrirana u rukama te manjine kao što je bio slučaj u Južnoafričkoj Republici gdje je bijela manjina terorizirala crnu većinu.
Takva društva su dugoročno neodrživa.
Međutim, moguće je napraviti balans etničkog i građanskog, balans regionalnog i državnog odnosno entitetskog, balans većinskog i manjinskog.
Svako takvo rješenje mora biti bazirano isključivo na poštivanju prava onog drugog i na prvom mjestu, pravu svake osobe pojedinačno i to je ono što je bio osnov da Evropski sud za ljudska prava donese sve presude protiv Bosne i Hercegovine.
Moguće je napraviti Dom u kojem će se odlučivati o svim onim pravima i stvarima koja su bitna za neku regionalnu jedinicu ili za neku etničku grupu i mislim da bi u takvoj situaciji trebalo onemogućiti mogućnost odlučivanja ustavnih sudova jer nije niko legitimniji da kaže šta je vitalni etnički interes od same grupe koje se to tiče, ali sa druge strane ne ostaviti mogućnost da te etničke grupe same formuliraju svoje vitalne interese (kao što je to sada) pa da i boju tapeta proglase vitalnim interesom već unaprijed definirati šta su to vitalni interesi i prepustiti njihovo odlučivanje isključivo tim grupama.
Da li će do takvog raspleta doći, vrijeme će pokazati ali bojim se da se ovdje ne radi o otklanjanju strahova koji mogu biti legitimni već o sredstvu potkopavanja države Bosne i Hercegovine.
Tamo gdje ne postoji temeljni društveni dogovor o državnosti jedne zemlje, možemo računati samo na varijacije na istu temu i traženje drugih načina da se rastoči ono što se nije moglo ratom rastočiti.
Sve dok toga ne bude, neće biti ni volje da se krene naprijed na način da se spriječi bilo čija dominacija, a u isto vrijeme da se spriječi mogućnost nepotrebnih i neopravdanih blokada jer rješenje problema koje se, umjesto na uklanjanju blokada, bazira na uvođenju dodatnih, se i ne čini kao neko rješenje, zar ne?
(Autor je sudija pri Sudu za ljudska prava u Strazburu)
