U aneksu 1A, koji se bavi vojnim aspektima mirovnog rješenja, precizirano je da se u roku od 30 dana sa teritorije Bosne i Hercegovine povuku sve strane vojne snage, uključujući individualne savjetnike, oslobodilačke borce, dobrovoljce, trenere, te personal susjednih i drugih zemalja. Taj dio obaveza je implementiran u zadanom roku.
Učesnici, po meni nepotrebne rasprave o vježbi OS Bosne iHercegovine sa Vojskom Republike Srbije, iz ovoga crpe razloge za odbijanje njenog održavanja i mislim da su u krivu. Dejtonski sporazum je važio i ranijih godina kad je vježba prvi put planirana, pa otkazana, ne zbog propusta u planiranju i naknadne pameti o Dejtonskom sporazumu, već zbog COVID-a. Doduše bilo je i glasina o drugim razlozima, koji nisu iz sfere vojne struke.
Implementacija Aneksa 1B, koji je fokusiran na izgradnju mjera povjerenja i sigurnosti, kako u BiH, tako i u regionu, do sada je tekla dobro i kvalitetno. Kontrola limitiranog naoružanja, vježbovnih i drugih aktivnosti, uzejamna razmjena informacija predviđena Sporazumom o regionalnoj kontroli naoružanja, između BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, je pravovremena. Na kraju krajeva, vojnici, podoficiri i oficiri ovih dviju vojske se već godinama sreću na NATO PfP vježbama, seminarima i kursevima koji se između ostalog održavaju i u PSOTC (našem Trening centru za operacije podrške miru) u Butmiru. Postoji i niz regionalnih inicijativa u oblasti odbrane i sigurnosti koji nas spajaju. Ovome mogu dodati da se u vojnim akademijama i školama u Beogradu školuju i pripadnici iz OS BiH, kao što to čine u Zagrebu, Londonu, Ankari, Njemačkoj, SAD i recimo Francuskoj. Dakle, to da zajedno budemo na istom zadatku i vježbi nije prvi put.
Sad bi se moglo postaviti pitanje, kako su dosadašnji odlasci na zajedničke vježbe, seminare i kurseve, te školovanja,prošle bez političke pompe, insistiranja i bacanja rukavica u lice, uslovljavanja i ucjena tipa uzmi ili ostavi. Nema drugog odgovora no da se učinilo politički isplativim napuhati atmosferu oko vježbe, a zarad političkih poena, ili barem odvraćanja pažnje od drugih važnijih događanja, nasrtanja na BiH imovinu, plasiranja i najave nekoliko zakona kojim s ne samo guši istraživačko novinarstvo, nego i civilno društvo, pa i same slobode izražavanja. Od kud u februaru/martu zahtjev za vježbu mogu pretpostaviti. Zašto je uopšte javnost morala da na ovaj način sazna za vježbu - jedan uobičajen događaj u životu oružanih snaga diljem svijeta, da se opredjeljuje za i protiv, da se dižu tenzije, kao da već nisu dignute nedemokratskom izmjenom izbornog zakona, trvenjem oko imovine Bosne i Hercegovine, svakodnevnom najavom secesije, političkim ucjenama i čime sve ne. I da, vježbe se ne organizuju u formatu odmjeravanja snaga dvije vojske.
Bilo bi tako dobro da članovi Predsjedništva, ministri i njihovi savjetnici pročitaju Opšti okvirni sporazum o miru u BiH(i sve anekse naravno), bez partijskih, etničkih i emotivnih predrasuda, uprkos višedecenijskom iskustvu njegove primjene, ili baš zato. I to svi, ne samo oni koji su protiv vježbe. A onda jednako odgovorno pročitati i obaveze iz Zakona o odbrani BiH.
A moglo se vrlo elegantno pogledati u ovogodišnji plan vježbi, pa ako nema vježbe na kojoj je predviđeno učešće OS BiH i Vojske Srbije, predložiti Ministarstvu odbrane, da pri izradi plana za narednu godinu to planiraju. Izbjegli bi na taj način tenzije u Predsjedništvu i sikiranciju običnog puka. Mada, ruku na srce, to ne donosi dnevno-političke poene. Uz to, iako je jedan Visoki predstavnik pokrenuo i uspješno proveo reformu odbrane, na koju možemo biti ponosni, ovaj aktuelni je intervencijom u trenutku zatvaranja biračkih mjesta prošlog oktobra, produžio osjećaj da izbori traju, a poena haman treba.
