“Oružane snage BiH su onaj segment našeg isparcelisanog društva koji još uvijek odolijeva političkim igrama i demonstrira da možemo zajedno, pa nije čudo što su došle pod udar”.
Piše Hamza Višća
Nijedna medijska kampanja, za ili protiv nečega ne dešava se slučajno i nije sama sebi cilj. Tako je i sa vješto tempiranim i plasiranim pitanjem održavanja zajedničke vježbe OS BiH i Vojske Republike Srbije, nekad zakazanoj, pa odgođenoj zbog pandemije COVID-19. Oružane snage BiH su onaj segment našeg isparcelisanog društva koji još uvijek odolijeva političkim igrama i demonstrira da možemo zajedno, pa nije čudo što su došle pod udar, onih koji bi da dokazuju da ne možemo. Da se ne lažemo, boluju OS BiH od istih bolesti, kao i bosansko-hercegovačko društvo, ali je reforma odbrane iz 2003/2008 njih stavila u pravni i normativni kontekst, u kojem su pod demokratskom, civilnom državnom komandom i kontrolom, uz transparentnost i nadzor, unutar vladajućeg i institucionalnog okvira koji je prihvatljiv za NATO iz perspektive pozivanja BiH da se pridruži Alijansi.
Ali vratimo se vježbi. Sistem odbrane i oružane snage funkcionišu upravo kao sistem, a ne ad hoc, mada se i to može desiti. Ako ni zbog čega drugog, on zbog planiranja budžeta, vježbe za ovu kalendarsku godinu, su trebale biti (vjerujem i da jesu) odobrene od strane Predsjedništva BiH u septembru prošle godine.
Oni koji traže vježbu, trebaju ispoštovati procedure njihovog planiranja, programiranja i budžetiranja, i za to im ne treba podrška javnosti ni javna kampanja.
Oni koji osporavaju njeno održavanje pozivajući se na Dejtonski sporazum nisu u pravu. Dio pomenutog sporazuma su i dva, kolokvijalno nazvana vojna aneksa: Aneks 1A i Aneks 1B.
U aneksu 1A, koji se bavi vojnim aspektima mirovnog rješenja, precizirano je da se u roku od 30 dana sa teritorije Bosne i Hercegovine povuku sve strane vojne snage, uključujući individualne savjetnike, oslobodilačke borce, dobrovoljce, trenere, te personal susjednih i drugih zemalja. Taj dio obaveza je implementiran u zadanom roku.
Učesnici, po meni nepotrebne rasprave o vježbi OS Bosne iHercegovine sa Vojskom Republike Srbije, iz ovoga crpe razloge za odbijanje njenog održavanja i mislim da su u krivu. Dejtonski sporazum je važio i ranijih godina kad je vježba prvi put planirana, pa otkazana, ne zbog propusta u planiranju i naknadne pameti o Dejtonskom sporazumu, već zbog COVID-a. Doduše bilo je i glasina o drugim razlozima, koji nisu iz sfere vojne struke.
Implementacija Aneksa 1B, koji je fokusiran na izgradnju mjera povjerenja i sigurnosti, kako u BiH, tako i u regionu, do sada je tekla dobro i kvalitetno. Kontrola limitiranog naoružanja, vježbovnih i drugih aktivnosti, uzejamna razmjena informacija predviđena Sporazumom o regionalnoj kontroli naoružanja, između BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, je pravovremena. Na kraju krajeva, vojnici, podoficiri i oficiri ovih dviju vojske se već godinama sreću na NATO PfP vježbama, seminarima i kursevima koji se između ostalog održavaju i u PSOTC (našem Trening centru za operacije podrške miru) u Butmiru. Postoji i niz regionalnih inicijativa u oblasti odbrane i sigurnosti koji nas spajaju. Ovome mogu dodati da se u vojnim akademijama i školama u Beogradu školuju i pripadnici iz OS BiH, kao što to čine u Zagrebu, Londonu, Ankari, Njemačkoj, SAD i recimo Francuskoj. Dakle, to da zajedno budemo na istom zadatku i vježbi nije prvi put.
Sad bi se moglo postaviti pitanje, kako su dosadašnji odlasci na zajedničke vježbe, seminare i kurseve, te školovanja,prošle bez političke pompe, insistiranja i bacanja rukavica u lice, uslovljavanja i ucjena tipa uzmi ili ostavi. Nema drugog odgovora no da se učinilo politički isplativim napuhati atmosferu oko vježbe, a zarad političkih poena, ili barem odvraćanja pažnje od drugih važnijih događanja, nasrtanja na BiH imovinu, plasiranja i najave nekoliko zakona kojim s ne samo guši istraživačko novinarstvo, nego i civilno društvo, pa i same slobode izražavanja. Od kud u februaru/martu zahtjev za vježbu mogu pretpostaviti. Zašto je uopšte javnost morala da na ovaj način sazna za vježbu - jedan uobičajen događaj u životu oružanih snaga diljem svijeta, da se opredjeljuje za i protiv, da se dižu tenzije, kao da već nisu dignute nedemokratskom izmjenom izbornog zakona, trvenjem oko imovine Bosne i Hercegovine, svakodnevnom najavom secesije, političkim ucjenama i čime sve ne. I da, vježbe se ne organizuju u formatu odmjeravanja snaga dvije vojske.
Bilo bi tako dobro da članovi Predsjedništva, ministri i njihovi savjetnici pročitaju Opšti okvirni sporazum o miru u BiH(i sve anekse naravno), bez partijskih, etničkih i emotivnih predrasuda, uprkos višedecenijskom iskustvu njegove primjene, ili baš zato. I to svi, ne samo oni koji su protiv vježbe. A onda jednako odgovorno pročitati i obaveze iz Zakona o odbrani BiH.
A moglo se vrlo elegantno pogledati u ovogodišnji plan vježbi, pa ako nema vježbe na kojoj je predviđeno učešće OS BiH i Vojske Srbije, predložiti Ministarstvu odbrane, da pri izradi plana za narednu godinu to planiraju. Izbjegli bi na taj način tenzije u Predsjedništvu i sikiranciju običnog puka. Mada, ruku na srce, to ne donosi dnevno-političke poene. Uz to, iako je jedan Visoki predstavnik pokrenuo i uspješno proveo reformu odbrane, na koju možemo biti ponosni, ovaj aktuelni je intervencijom u trenutku zatvaranja biračkih mjesta prošlog oktobra, produžio osjećaj da izbori traju, a poena haman treba.
