Piše: Adnan Ćerimagić
Proces proširenja već duže vrijeme ne uspijeva zemlje zapadnog Balkana približiti EU članstvu i EU standardima. Od vladavine prava i funkcionalnosti institucija do kvalitete demokratije i životnog standarda.
To danas najbolje vidimo u Crnoj Gori i Srbiji, koje su najnaprednije u procesu priključenja u EU ali u kojim je situacija po pitanju vladavine prava, demokratije i EU standarda zabrinjavajuća.
Proces proširenja ni ne nagrađuje one koji naprave važne korake i reforme. Sjevernoj Makedoniji i Albaniji su pregovori o članstvu u EU već nekoliko godina blokirani, ne zbog izostanka reformi u ovim zemljama već zbog izostanka konsenzusa zemalja članica.
U isto vrijeme, politika proširenja EU kao da je zaboravila Bosnu i Hercegovinu i Kosovo.
U BiH, fokus EU se pokušava vratiti na OHR, protiv BiH se zagovaraju EU sankcije slične onim prema Bjelorusiji. U isto vrijeme se od neposrednih i teškim bremenom prošlosti opterećenih susjeda traži da se uključe u upravljanje BiH.
Kosovu se s druge strane ne dozvoljava ni bezvizni režim a kamo li da preda zahtjev za članstvo u EU.
Uticaj EU u regionu također blijedi.
Baš ovih dana se kao značajni diplomatski uspjeh EU računa povlačenje naoružanih snaga sa granice Kosova i Srbije.
Da se razumijemo, u današnjoj situaciji ovo jeste važan uspjeh specijalnog predstavnika EU, Miroslava Lajčaka. Ali, tu se radi o provođenju politike stabilizacije i prevencije konflikta, a ne politike proširenja, transformacije i približavanja EU standardima.
Podrška 27 zemalja članica EU za erropsku perspektivu zemalja zapadnog Balkana i proširenje, a koje smo dobili ove sedmice na samitu u Sloveniji, sa jedne strane je dobra vijest.
Prije svega jer je sasvim jasno da nijedna od 27 vlada EU ne želi ili planira da kaže kako je ta perspektiva mrtva.
S druge strane, od Sjeverne Makedonije i Albanije, preko Kosova do BiH, mi vidimo da ta i takva podrška nekoj dalekoj perspektivi članstva u EU, jednog dalekog dana, nije dovoljna.
Ako tu važnu dugoročnu perspektivu članstva ne podeblja nekim dobrim i jakim međukorakom, onda EU neće moći više garantirati stabilnost regiona.
Taj međukorak mora biti nešto oko čega će se 27 zemalja članica moći dogovoriti i iza čega će moći stati.
