Piše: Almasa Hadžić
Otišlo je još jedno časno lice Tuzle. Otišao, kažu na bolji svijet, tamo gdje je evo 28 godina sanjao da će sresti svoju Edinu.
Malo ko u Tuzli nije upoznao Arifa Ahmetaševića. Otkako je na Kapiji, skupa sa onih još 70 ubijenih mladića i djevojaka, granata raznijela i njegovu Edinu, otimao se tuzi tako što je danonoćno tragao za ovozemaljskom pravdom, ali je za života nije doživio.
"U žalosti sam, rastrgana mi i duša i srce, ali ne odustajem od borbe za svoju domovinu.
Govore mi "nemoj Arife", neka te, budi sa sinom i suprugom, odmori, ali ja ne mogu.
Na Ozrenu, možda je četiri mjeseca prošlo od ubistva na Kapiji, zarobismo četiri srpska vojnika. Kolege me gledaju, znaju kakvu ranu nosim, ali... Nisam dao ni dlaka s glave da im fali. Postupio sam kako to nalaže Ženevska konvencija.
Godinama poslije, gledao sam snimke mučenja, ubistava, slušao ispovjesti majki Srebrenice, slušao o mučenjima zarobljenika u logorima, slušao o masovnim strijeljanjima zarobljenika i svaki put velim sebi "Arife, neka si ostati čovjek".
Jeste mi kćerka ubijena, jeste mi srce poderano i meni i mojoj supruzi i sinu, ali na Ozrenu nisam mogao podići ruku na te zarobljenike. Nisam je zločinac, za razliku od onih koji su pobili našu djecu", ispričao je Arif autoru ovog teksta u jednom od prvih poslijeratnih razgovora sa njim.
Gdje god je kakav skup gdje se govori o traženju pravde na području Tuzle i Tuzlanskog kantona, države, tu bi se godinama znalo mjesto Arifa Ahmetaševića.
Kad osvane 25. maj, Arif bi se među prvima našao na Aleji mladosti na Slanoj banji.
