Piše: Hamza Višća
Ukrajinska kontraofanziva se najavljuje već mjesecima, ali budimo realni, o njoj je još uvijek nejasno gotovo sve - njena priroda, obim, operativni pravci, njeno trajanje i mogući ishod. Ne zna se ni koliko je Zapad investirao u nju, da li je prešao crvenu liniju samoodvraćanja od sukoba sa Rusijom.
Ruska agresija je krajem decembra prošle godine zaglavila u Bahmutu. Na dugoj liniji fronta, pred samu zimu, Rusi su se povukli iz Hersona, što pod borbom, što samovoljno, uglavnom uzmakli su na lijevu obalu Dnjepra, prepuštajući ukrajinskim snagama ne samo grad, nego i za tenkove neprohodno i u zimskom periodu uglavnom močvarno zemljište. A bitka za Bahmut, kojoj su pripisivani i epiteti moguće prekretnice, ustvari je za agresora i branioce bila spin kojim su kupovali vrijeme za obnavljanje resursa, značajno izgubljenih i uništenih tokom 2022.godine. Agresor je dosta skupo plaćao svako napredovanje od nekih stotinjak metara. Dnevno je gubio 500 vojnika. Prevelika cijena, imajući u vidu da iz Bahmuta, ako i kada padne, nema dalje. Dva pravca ka sjevero-zapadu, više taktička nego operativna, nose sa sobom rizik upitne logističke podrške ruskim snagama na gotovo brisanom prostoru.
Kako su branioci i agresor iskoristili predah, koji nije bio ujedno i prekid vatre, trebali bi saznati vrlo brzo. Za početak je sasvim jasno da su i jedni i drugi mobilisali znatan broj novih vojnika, kako bi nadoknadili enormno visoke gubitke u ljudstvu. Uključili su ih u ubrzanu obuku, kao i u sporadične vatrene okršaje. O diplomatskoj bitci na geopolitičkom planu se zna gotovo sve. Čeka se da Rusija okonča predsjedavanje Vijećem sigurnosti UN.
