"Da smo imali desetinu javne podrške Ukrajini, i dvadesetinu vojne podrške, rat bi bio zaustavljen, sto hiljada života spašeno; ne bi bilo tri izgubljene godine i bili bi spašeni milioni domova”.
Piše: Ed Vulliamy
Ove sedmice, bit ćemo podvrgnuti daljim užasnim izvještajima iz Ukrajine: ubilačka brutalnost i ljudska patnja i otpornost na njenom kraju. Invazija predsjednika Vladimira Putina osuđena je kao najgore nasilje u Evropi od Drugog svjetskog rata.
Ali prije 30 godina ove sedmice, sličan zločin detonirao je u Bosni i Hercegovini. Dana 6. i 7. aprila prije tri decenije, kada su SAD i EU priznale novonastalu bosansku republiku, srbijanski i bosanski Srbi snajperisti i artiljerci koje je podržavala Rusiju otvorili su vatru na prijestolnicu Sarajevo, pokrenuvši najgori pokolj za Evropu od Trećeg Rajha - do sad; molite se da Ukrajina ne uzurpira tu groznu titulu, ako već nije.
Komemoracije u Sarajevu ove sedmice ne mogu biti uvjerljivije tempirane: fokusirane na Ukrajinu, ne samo zato što su odjeci vrlo glasni, visceralno jasni i traumatično rezonantni. To je kao: “Mi smo s vama ne samo zato što smo s vama, već zato što smo sve to preživjeli”.
Međutim, postoje zbunjujuće razlike. Dok se većina na Zapadu s pravom okuplja oko Ukrajine, uragan nasilja nad bosanskim Muslimanima i Hrvatima katolicima naišao je na zbunjenost, apatiju i – među takozvanom međunarodnom zajednicom – umirenje, pa čak i podršku srbijanskim i bosanskim Srbima agresorima. U Britaniji su predvodnici smirivanja bili ljudi koji se sada opisuju kao "grandi" Konzervativne stranke: John Major, Douglas Hurd, Malcolm Rifkind - sa snažno naklonjenim saveznicima na organiziranoj i intelektualnoj ljevici.
Dok je zapad naoružao ukrajinski otpor, embargo na oružje sa svih strana, kako su to rekli lideri, vezao je teški lanac oko embrionalne bosanske partizanske vojske i omogućio agresoru proračunatu, nadmoćnu vojnu prednost. Dok noćna mora u Ukrajini tjera “međunarodnu zajednicu” da traži rješenje u roku od tri sedmice, to se u Bosni oteglo tri godine.
Početak sedmice ovog mjeseca 1992. stavio je Sarajevo je pod dugotrajnom opsadom, osam godina nakon što je bilo domaćin Zimskih olimpijskih igara. Gotovo svaki muslimanski stanovnik istočne Bosne je ili ubijen ili raseljen, a mnoge žene su bile zatočene u logorima za silovanje. Sela i džamije su spaljivana ili pod nemilosrdnom opsadom u izoliranim „sigurnim zonama“ koje su UN proglasile. Na drugom kraju zemlje, ekipa iz ITN-a i ja otkrili smo gulag koncentracionih logora za muslimanske i katoličke zatvorenike u augustu 1992. godine, koji su djelovali od maja, gdje su hiljade ubijene, mučene i silovane.
U julu 1995. godine, tri krvave godine kasnije, 8.000 muškaraca i dječaka pogubljeno je po prijekom postupku u roku od pet dana nakon pada “zaštićene zone” Srebrenice, žrtve ovog genocida koje su ubicama isporučile iste one velike sile i vojnici UN-a obećali da će ih štititi.
Bosna nije samo o prošlosti: preživjeli iz koncentracionog logora Omarska, Satko Mujagić, jedan je od onih koji iznose otvoreno pismo raznih balkanskih i mirovnih grupa o trenutnim, pojačanim tenzijama koje stvaraju ruski saveznici Srbije i bosanski Srbi, koji teže odvajanje svog „Donbasa“, entiteta bosanskih Srba od Bosne.
Pa zašto tada, a i sada nije bitna Bosna, kao što Ukrajina to s pravom jeste? Marširajući morem plavo-žutog u Londonu prošle subote, bilo je potresno podsjetiti se, na skromne demonstracije plavo-žutim - istim bojama kao i ukrajinska - zastavama Bosne.
Pojam 'drevne etničke mržnje' je prodavan od strane umirivača. Ali šta je moralno zbunjujuće u vezi sa 'etničkim čišćenjem'?
"Da smo imali desetinu javne podrške Ukrajini, i dvadesetinu vojne podrške, rat bi bio zaustavljen, sto hiljada života spašeno; ne bi bilo tri izgubljene godine i bili bi spašeni milioni domova”, kaže Damir Šagolj, vodič bosanskohercegovačke vojske tokom rata, sada Pulitzerom nagrađeni fotograf i direktor Fondacije rat, umjetnost, otpor, sjećanje.
Većina od 100.000 mrtvih i dva miliona raseljenih u Bosni bili su slavenski muslimani, a neki preživjeli misle da je Zapad u dosluhu zato što su oni upravo to – muslimani. Ali mnoge žrtve su bili bosanski Hrvati katolici, a isti stav se odnosio i na uništenje Vukovara , dunavskog grada sravnjenog do temelja tokom ranijeg rata za nezavisnost Hrvatske 1991. godine.
Mislio sam da je pokolj u Bosni možda bio preblizu, „tako blizu Venecije“, kao što me je jednom satanistički narugao potpredsjednik bosanskih Srba Nikola Koljević. A ja sam bio bijesan zbog nedjelovanja Zapada.
Sada je drugačije. Ukrajine je Evropa. Ali i Bosna je Evropa.
Možda Ukrajina dobiva pravednu podršku dijelom zato što Putin ima nuklearno oružje, koje nam svima prijeti. Nasuprot tome, predsednik Srbije Slobodan Milošević nije posjedovao takav arsenal; gotovo svaki reporter sa terena u Bosni, i većina vojnih analitičara, znali su da su 48 sati pažljivo ciljanih NATO zračnih napada mogli okončati zločin, kao što su to učinili 1995. godine, tri godine kasnije, kada su bosanski Srbi kapitulirali odmah nakon kratke runde napada. Dakle, još više razloga za udar u bilo koje vrijeme između 1992. i 1995. godine, bez opasnosti od širenja rata.
Možda je ljude šokirala Bosna, i bila je komplicirana, dok je Ukrajina očigledno manihejska. Pojam “drevne etničke mržnje” unosno su prodavali "umirivači". Ali šta je komplicirano ili moralno i politički zbunjujuće u vezi sa „etničkim čišćenjem“, kako ga je nazvao sam lider bosanskih Srba Radovan Karadžić, koncentracionim logorima, logorima silovanja i smrti i modernom opsadom glavnog grada Evrope? Za Kijev čitajte Sarajevo i obrnuto; za Mariupolj, Goražde ili Srebrenicu.
Kolumne bi trebalo da se završavaju odgovorima, a ne pitanjima, ali ja ih nemam.
Zašto je bilo u redu sarađivati u Bosni sa nasiljem koje je sada ponovio Putin? Posljedice i u javnoj sferi, zašto je u redu da njemačkom piscu Peteru Handkeu dodjeli Nobelovu nagradu, kao što se to desilo 2019., nakon što je pisao hvalospjeve projektu „Velika Srbija“ i održao govor na sahrani predsjednika Miloševića , arhitekte genocida; da navodno liberalna feministkinja Olga Tokarczuk laskavo stisne Handkeovu ruku, prihvatajući, dok majke Srebrenice u suzama demonstriraju napolju? Da bivša trockistkinja Claire Fox, Brexit zvijezda GB News-a i RT-a, kao i BBC radija, koja insistira da su koncentracioni logori bili izmišljotina, postane baronica?
Zašto Bosna nije bila i nije ni sada bitna, kao što je Ukrajina, s apsolutnim pravom? Pitanje me zbunjuje – a odgovor mi je izmicao – još od aprila 1992. A svjedočim(o) kako se historija ponavlja, jasnije kao nikada ranije.
(Ed Vulliamy je izvještavao o jugoslovenskim ratovima 1990-ih. Tekst je objavljen u brutanskom listu The Guardian)
