Piše: Ed Vulliamy
Ove sedmice, bit ćemo podvrgnuti daljim užasnim izvještajima iz Ukrajine: ubilačka brutalnost i ljudska patnja i otpornost na njenom kraju. Invazija predsjednika Vladimira Putina osuđena je kao najgore nasilje u Evropi od Drugog svjetskog rata.
Ali prije 30 godina ove sedmice, sličan zločin detonirao je u Bosni i Hercegovini. Dana 6. i 7. aprila prije tri decenije, kada su SAD i EU priznale novonastalu bosansku republiku, srbijanski i bosanski Srbi snajperisti i artiljerci koje je podržavala Rusiju otvorili su vatru na prijestolnicu Sarajevo, pokrenuvši najgori pokolj za Evropu od Trećeg Rajha - do sad; molite se da Ukrajina ne uzurpira tu groznu titulu, ako već nije.
Komemoracije u Sarajevu ove sedmice ne mogu biti uvjerljivije tempirane: fokusirane na Ukrajinu, ne samo zato što su odjeci vrlo glasni, visceralno jasni i traumatično rezonantni. To je kao: “Mi smo s vama ne samo zato što smo s vama, već zato što smo sve to preživjeli”.
Međutim, postoje zbunjujuće razlike. Dok se većina na Zapadu s pravom okuplja oko Ukrajine, uragan nasilja nad bosanskim Muslimanima i Hrvatima katolicima naišao je na zbunjenost, apatiju i – među takozvanom međunarodnom zajednicom – umirenje, pa čak i podršku srbijanskim i bosanskim Srbima agresorima. U Britaniji su predvodnici smirivanja bili ljudi koji se sada opisuju kao "grandi" Konzervativne stranke: John Major, Douglas Hurd, Malcolm Rifkind - sa snažno naklonjenim saveznicima na organiziranoj i intelektualnoj ljevici.
Dok je zapad naoružao ukrajinski otpor, embargo na oružje sa svih strana, kako su to rekli lideri, vezao je teški lanac oko embrionalne bosanske partizanske vojske i omogućio agresoru proračunatu, nadmoćnu vojnu prednost. Dok noćna mora u Ukrajini tjera “međunarodnu zajednicu” da traži rješenje u roku od tri sedmice, to se u Bosni oteglo tri godine.
Početak sedmice ovog mjeseca 1992. stavio je Sarajevo je pod dugotrajnom opsadom, osam godina nakon što je bilo domaćin Zimskih olimpijskih igara. Gotovo svaki muslimanski stanovnik istočne Bosne je ili ubijen ili raseljen, a mnoge žene su bile zatočene u logorima za silovanje. Sela i džamije su spaljivana ili pod nemilosrdnom opsadom u izoliranim „sigurnim zonama“ koje su UN proglasile. Na drugom kraju zemlje, ekipa iz ITN-a i ja otkrili smo gulag koncentracionih logora za muslimanske i katoličke zatvorenike u augustu 1992. godine, koji su djelovali od maja, gdje su hiljade ubijene, mučene i silovane.
U julu 1995. godine, tri krvave godine kasnije, 8.000 muškaraca i dječaka pogubljeno je po prijekom postupku u roku od pet dana nakon pada “zaštićene zone” Srebrenice, žrtve ovog genocida koje su ubicama isporučile iste one velike sile i vojnici UN-a obećali da će ih štititi.
Bosna nije samo o prošlosti: preživjeli iz koncentracionog logora Omarska, Satko Mujagić, jedan je od onih koji iznose otvoreno pismo raznih balkanskih i mirovnih grupa o trenutnim, pojačanim tenzijama koje stvaraju ruski saveznici Srbije i bosanski Srbi, koji teže odvajanje svog „Donbasa“, entiteta bosanskih Srba od Bosne.
Pa zašto tada, a i sada nije bitna Bosna, kao što Ukrajina to s pravom jeste? Marširajući morem plavo-žutog u Londonu prošle subote, bilo je potresno podsjetiti se, na skromne demonstracije plavo-žutim - istim bojama kao i ukrajinska - zastavama Bosne.
